Sveučilišna kapelanija

 


«Nije li pisano u vašem Zakonu: Ja rekoh: bogovi ste!» (Iv 10,34)

3. travnja 2020.

Homilija rektora Hrvatskog katoličkog sveučilišta prof. dr. sc. Željka Tanjića

Braćo i sestre,

čini se da smo mi ljudi suvremenog doba doslovno shvatili ove riječi Svetoga Pisma, ne u logici svetopisamskoga duha nego onako kako nama odgovara. Zar se mi ljudi zapadne kulture i civilizacije ne ponašamo kao bogovi te posebice posljednja tri stoljeća sve činimo kako bi zamijeniti Boga, postavili sebe ili ideologije, ideju napretka, nacije, ekonomiju, konzumerizam, ljepotu na njegovo mjesto. Snagom vlastitoga uma, snagom vlastitih sposobnosti, logikom napretka možemo učiniti sve. Bog nam ne treba, mi smo bogovi.

Naravno, ta ideja o ljudskoj povijesti nije ništa novo. Sjetimo se samo Prometeja koji je ukrao vatru bogovima i koji je zapravo slika onoga što i mi želimo.

No logika Pisma je drugačija, ono nam govori o ljudskom dostojanstvu koje proizlazi iz stvorenosti na sliku i priliku Božju i dar je Boga koji od nas ništa ne skriva i kojemu ne trebamo ništa krasti jer smo njegova djeca i njegovi prijatelji. Mi u sebi nosimo božansku iskru. Božja smo stvorenja, Njegova smo djeca. Bog nas ljubi u svome Sinu kao svoje prijatelje. Po Isusu Kristu darovan nam je pristup otajstvu Trojstvene ljubavi i imamo udioništvo u božanskome životu. To je logika koja priznaje da je Krist Sin Božji.

Upravo zbog toga su ga htjeli kamenovati, ne zbog njegovih dobrih djela koje je pokazivao, nego zbog tvrdnje koju je izrekao, da «sebe Bogom pravi», da je Bog. A Isus to uistinu jest. To je ono što dohvaćamo nutarnjom logikom naše vjere, našega predanja jer prepoznajemo da su On i Otac jedno. I vjerujemo Njegovim djelima onako kako su ne samo zapisana u Svetom Pismu nego se i kroz povijest očituju po svjedočanstvu mnogih njegovih učenika, po svjedočanstvu i životu Crkve, po svjedočanstvu svih onih koji su ispunjeni Njegovim duhom preobražavali i preobražavaju ovaj svijet čineći ga znakom Božjega kraljevstva, ali znajući i vjerujući da se Božje kraljevstvo ne ostvaruje vlastitim snagama, da se ne ostvaruje su protiv Bogu, da se ne ostvaruje bez Boga, nego da je Bog onakav kako nam je pokazao svoje milosrdno lice u Isusu raspetome zapravo izvor i ishodište, uvir i smisao toga Kraljevstva.

Braćo i sestre, trenutni izazovi pred kojima živimo pozivaju nas da dobro razmislimo o onome što živimo, kako razmišljamo i kako oblikujemo svoje živote, odnose, svoja društva. Možda će nam ova kriza pomoći da shvatimo da ne možemo graditi društvo bez Božje prisutnosti. Da se ne možemo praviti bogovima. Da ne možemo misliti da i nas ne mogu zahvatiti nevolje za koje smo mislili da pripadaju nekom drugom svijetu. Djeca i dalje umiru od gladi u Africi i drugim dijelovima svijeta. Postoji mnoštvo izbjeglica koji trpe i pate, mnoštvo gladnih, mnoštvo onih koji žive u neljudskim i nepravednim uvjetima. Ali mi mislimo da je negdje daleko, da se to nama ne događa, nama koji smo postali poput bogova, koji smo izokrenuli svetopisamsku logiku.

Molimo Gospodina da nas ova kriza kroz koju prolazimo nauči poniznosti, da nas nauči vidjeti kako  smo u sebi ispunjeni darom Božjeg stvaranja i ljubavi, suprotno logici koja se pojavila već u samim početcima, logici sotone koji poziva da budemo bogovi bez i protiv Boga. To ne može biti logika onih koji vjeruju u Krista. Mi vjerujemo Njemu koji nam očituje Očeva dobra djela. I mi vjerujemo da je On i u ovakvim trenucima raspet i pogođen našim patnjama i bolima, djeluje u povijesti i želi nam pokazati da ta povijest, naš život, naši odnosi, mogu imati sasvim drugačiji tijek. Otvorimo stoga svoje srce, svoje domove, naše društvo, Crkvu djelovanju Kristovog Duha. Da uistinu vidimo da bez Gospodina ne možemo ništa i da se ne vodimo mišlju da smo mi bogovi koji ne trebaju pravoga Boga. Imajmo povjerenja u Gospodina koji nas uvijek iznova pohađa i koji i u nevolji čuje naše vapaje i uslišava nas.     

 

 


Isus, posrednik Saveza

Homilija prof. dr. sc. Željka Tanjića

2. travnja 2020.

Braćo i sestre,
ključna riječ današnjeg prvog čitanja iz knjige Postanka jest savez. Savez je riječ koja je obilježila i obilježava ne samo židovsku povijest, nego i povijest kršćanstva. Radi se o jednom od središnjih duhovnih i teoloških pojmova. U čemu je posebnost, važnost i ljepota ovoga pojma? Možda nama ne zvuči toliko važno, ali ako se malo dublje udubimo u logiku Svetoga Pisma, onda ćemo vidjeti da Božji savez s Abrahamom i preko njega s čovječanstvom predstavlja jedan poseban korak. Savez uvijek uključuje dvije ili više osoba, institucija, zajednica. Savez uvijek obvezuje. Savez pruža mogućnosti. Savez može biti izvor tereta, ali i izvor nade. Savez uvijek vodi prema ponašanju koje je obilježeno preuzetom odgovornošću i spremnošću da ponekad i vlastite interese žrtvujemo obećanoj i darovanoj riječi, onome što smo zajedno dogovorili. Mnogi su mislioci istaknuli da je Božja spremnost na savez koja se očitovala u Starom zavjetu jedan ogromni napredak koji govori o tome da Bog ne djeluje nepredvidljivo, da Bog ima plan, da Bog sam sebe obvezuje, da Bog sam na sebe stavlja odgovornost i da prihvaća brigu za odabrani narod i za obećanje koje je dao. On traži od Abrahama, čuli smo u prvome čitanju, da čuva taj savez kao i njegovo potomstvo nakon njega u sve vijeke. A kao plod tog saveza Abrahama će učiniti ocem mnoštva naroda, iz njega će izvesti veliko mnoštvo i kraljevi će mnogi od njega izaći.
Punina toga saveza, braćo i sestre, dogodila se i očitovala u Isusu Kristu. On je punina i posrednik toga saveza. Zato s punim pravom, kako smo čuli u današnjem Evanđelju, On može reći svojim sugovornicima: «Ja Jesam», a to je drugo ime za Boga. Isus je potvrdio da je puno više od običnog čovjeka, da je Sin Božji, da je utjelovljena Riječ, da je utjelovljeni savez u kojem se ispunja ono što je Bog obećao Abrahamu. I u njegovo vrijeme, a i danas, mnogima nije lako prihvatiti ovu činjenicu, da je Isus nije samo običan čovjek, da Isus nije samo jedan od proroka, da Isus nije samo jedan od velikih ljudi, nego da je Isus punina i posrednik objave Božje ljubavi, Božje blizine, svakome čovjeku, svakome od nas i da se u Njemu ispunja ono što je obećao Abrahamu. No, Isus traži od nas da upoznamo Njega i Njegov savez. I da budemo poslušni Njegovoj riječi. U tome je naše ispunjenje saveza. U tome je i Njegovo obećanje: «ako tko očuva moju riječ neće vidjeti smrti dovijeka».
Braćo i sestre, vremena koja su nam darovana, koja su prožeta izazovima, bolešću i patnjom pozivaju nas da još jednom u sebi otkrijemo, i kao pojedinci i kao zajednica, da je Bog vjeran svome savezu. Da nas neće ostaviti, ni iznevjeriti, ali stavlja i pred nas pitanje jesmo li mi vjerni savezu koji nam je Bog darovao i očitovao u Isusu Kristu. Slušamo li Njegovu riječ i vjerujemo li da nas smrt, smrt zbog grijeha, neće dotaći pa ako i prolazili kroz tjelesnu smrt.
I sveti Ivan Pavao II., kojega se obljetnice smrti danas spominjemo, nas poziva da toj Kristovoj riječi vjerujemo. On je na početku svoga pontifikata jasno zacrtao da treba Krista ponovo donijeti u svako srce, u Crkvu, među narode. Nije slučajno njegova prva enciklika imala naslov Redemptor hominis (Otkupitelj čovjeka). Nije slučajno on pozvao sve nas da „otvorimo vrata Kristu“ i da se „ne bojimo“.
Obnovimo danas na ovoj svetoj misi i mi svoj osobni i zajednički savez s Bogom. Dopustimo da nas Kristova riječ ispuni, da nju slušajmo, Njemu vjerujemo kao jedinom otkupitelju i posredniku vječne Očeve ljubavi. On ga poznaje i nama je dao mogućnost da Ga i mi upoznamo. Židovi su ga htjeli kamenovati jer to nisu mogli i htjeli prihvatiti. Nemojmo mi zatvoriti svoje srce Kristu nego upravo po pozivu svetog Ivana Pavla II. „otvorimo svoja srca Kristu Gospodinu“.

Amen

vlc-odilon-singbo

Vlč. Odilon Singbo,
sveučilišni kapelan

Hrvatsko katoličko sveučilište
Ilica 242, HR-10000 Zagreb
E-mail:
sveucilisni.kapelan@unicath.hr
3. kat – soba 306A

Kratka biografija

ODILON-GBÈNOUKPO SINGBO rođen je 4. siječnja 1980. u selu Hondji, u afričkoj državi Benin, gdje je pohađao osnovnu školu. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Porto-Novu, glavnom gradu Bénina.
U listopadu 2000. godine započinje duhovnu godinu u bogosloviji propedeutike sv. Josipa u Misseretu u Béninu. Nakon toga nastavio je svoju formaciju na bogosloviji "Msgr. Louis Parisot", gdje je studirao dvije godine filozofiju.
Nakon godine pastoralne prakse u Katoličkoj gimnaziji Glospe Lurdske u Porto-Novu, upućen je u Zagreb da ondje, kao stipendist Varaždinske biskupije, nastavi teološki studij na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirao je 2008. godine. Dana 15. kolovoza 2009. zaređen je za svećenika u svojoj matičnoj biskupiji u porto-Novu.

Sveučilišni kapelan u službi naviještanja i svjedočenja Evanđelja

Izlaganje na susretu Rektora i prorektora sa sveučilišnim nastavnicima i voditeljima stručnih službi 27. rujna 2016.

Naviještanje evanđelja različitim kulturama uključuje također njezino naviještanje profesionalnom, znanstvenom i akademskom svijetu. Riječ je o susretu vjere, razuma i znanosti, koji ima za cilj razviti nove pristupe i argumente u pogledu vjerodostojnosti, o kreativnoj apologetici koja će pomoći stvoriti veću otvorenost prihvaćanju evanđelja kod svih osoba. Kada se neke spoznaje i znanstvene kategorije preuzimaju u naviještanju poruke evanđelja, tada sáme te kategorije postaju sredstva evangelizacije; to je voda pretvorena u vino. A ono što je preuzeto ne samo da biva otkupljeno nego postaje oruđe Duha Svetoga za prosvjetljivanje i obnavljanje svijeta.

Iz apostolske pobudnice pape Franje Radost evanđelja, br. 132

Jedna od novosti ove akademske godine na Hrvatskom katoličkom sveučilištu je zasigurno otvorenje službe sveučilišne kapelanije. Sveučilišna kapelanija kao nova služba budi radost, ali i nejasnoću, jer nameće pitanje, što je zapravo to i zašto to? No, tko malo promatra djelovanje Crkve u akademskim krugovima lako može primijetiti da ona nastoji spajati vjeru i razum, znanje i duhovnost – duhovnost ovdje ne treba shvatiti isključivo kao neke pobožnosti kako ih primjećujemo po župama. Stoga treba odmah istaknuti ono što sveučilišna kapelanija nije:
- Ona nije zamjena za življenje vjere u župnim zajednicama kojima pripadaju pojedini profesori, djelatnici i studenti.
- Nije kontrolni aparat „nekog odozgo“ kojem treba kapelan polagati računa ili proslijediti informacije o unutarnjim, odnosno osobnim problemima koje nose profesori, djelatnici i studenti
- Nije služba koja se isključivo bavi studentima, već i profesorima
- Nije služba za osnivanje župe unutar sveučilišta
A što je onda kapelanska služba u kontekstu katoličkog sveučilišta?

Pročitaj više ...