Sveučilišna kapelanija

 


Puna radosti na nebo uznesena

Marija Djeva je uzvišena nad zborove anđeoske; nek se raduju svi vjernici i blagoslivljaju Gospodina.

Marija Djeva je uzvišena nad zborove anđeoske; nek se raduju svi vjernici i blagoslivljaju Gospodina.

„Zdravo! Ti puna radosti. Ljudima jednom stajat ćeš pred očima, ko mira znak, ko izvor utjehe. Imat ćeš mjesec pod nogama. Mlado sunce će tebi sijati u naručju. A jutarnje će zv’jezde nad tvojom glavom pjevati. I bit ćeš vez, što zemlje dno i neba vrh u jedno spaja. I bit ćeš most, od molitava tkan, od suza mit, i u luk svit, nad jazima i crnim vodama, što čovjeka će d’jeliti od Boga.“

Vladimir Nazor samo je jedan u nizu hrvatskih pjesnika i pisaca koji su umijeće svoga pera i svojeg nutarnjeg nadahnuća posvetili Mariji koja je od samih početaka navještaja Radosne vijesti ispunjala misli i osjećaje, živote i djela onih koji su pokušali zaviriti iza zastora šturih, a opet neizmjerno dragocjenih i bogatih redaka o njoj koju je koncil u Efezu 431. godine nazvao Theotokos, Bogorodica. I već su ti biblijski reci, koji na različite načine rišu lik djevojke koja u poniznoj šutnji izgovara svoj „neka mi bude“, bili i jesu dovoljni da čovjek vjere, kao i svaki onaj koji u dubini svog srca nosi zapretanu čežnju za susret s Ocem, darovateljem života i Kristom, našim Spasiteljem, prepozna u Marijinoj osobi lik žene tražiteljice, one koja žudi za blizinom onoga u kojem živimo i jesmo, da prepozna u njoj lik one koja odgovara na poziv i time oblikuje povijest svog i našeg ljudskog spasenja, darujući svoje krilo, svoj život, svoje radosti i patnje svom Sinu. U njoj Crkva ne prepoznaje mitsku ženu i majku koja štiti i oslobađa snagom svog nadljudskog bitka. Ona je bila i ostala ljudsko stvorenje, žena koji je vjerovala da njen život ima darovani smisao i tako je prihvaćajući dar i sama postala ona koja se daruje, koja nas zagovara i prati na našim životnim putovima ne pokazujući i ne ukazujući nikada na sebe i na svoju veličini nego upirući pogled uvijek u svoga sina na križu raspetog, radujući se sa cijelom Crkvom njegovu uskrsnuću i ponizno primajući Duha na Pedesetnicu.

Usnuće, a ne smrt

Govoreći o njenoj smrti Crkva je uvijek govorila o Marijinom usnuću, koristeći se pavlovskim izrazom koji u sebi nosi biblijsko uvjerenje da fizičkom smrću ljudska osoba nije potpuno ugašena. Postoji okrnjena. O svršetku svijeta ta će okrnjenost prestati jer će se tjelesno opet sastati s duhovnim. A počelo tog obnovljenog života jest Isus Krist koji je svojom smrću i uskrsnućem podložio sebi sve neprijatelje a zadnja će biti, kako veli Pavao, podložena smrt. I tako će Bog sve oživjeti snagom Kristove uskrsne proslavljenosti. On je tom snagom učinio da Marijino tijelo ne trune u zemlji do svršetka svijeta nego ju je već sada uzeo u nebesku slavu. Ova povezanost Marijina uznesenja i naše buduće potpune spašenosti izražena je u zbornoj molitvi današnje liturgije: „Svemogući Bože! Ti si bezgrešnu Djevicu Mariju, Majku svoga Sina, tijelom i dušom uznio u nebesa. Podaj nam, molimo, da uvijek težimo za onim što je gore te budemo sudionici njezine slave.“

Marija na nebo uznesena je početak i slika konačnog savršenstva Crkve te putokaz nade i utjehe putničkom narodu Božjem. Hodočasteći kroz povijest, Crkva evangelizira svijet i slavi spasenje dostupno u Kristu. Marija joj je putokaz, jer je ona već stigla na cilj životnog puta.

Povijesni korijen ove svetkovine nalazi se u posveti crkve u čast Majci Isusovoj u Jeruzalemu koja se slavila 15. kolovoza od sredine V. stoljeća. Bizantski car Mauricije (582.-602.) protegnuo je taj blagdan kao obvezan u cijelome svome carstvu i kršćani Istoka nazvali su ga Usnuće BDM (Koimęsis) u smislu smrti kao rođendana za vječni život. Kršćani Rima slavili su „Rođendan svete Marije“ (Natale) s istim duhovnim sadržajem na isti dan od sredine VII. stoljeća. U Gregorijanskom sakramentaru pape Hadrijana I (772-795) ovaj se blagdan zove „Uznesenje svete Marije“, a u misnoj molitvi istaknuta je vjera da Isusova majka jest završila tok zemaljskog života, ali smrt nad njom nema onakvu moć kakvu ima nad tijelom ostalih smrtnika.

Ispitavši tu vjeru Crkve kroz stoljeća papa Pio XII proglasio je 1. studenog 1950. dogmu o Marijinu uznesenju na nebo tijelom i dušom uz molbu katoličkim teolozima, katehetama i propovjednicima da ovu dogmu pri tumačenju povezuju s dogmom o uskrsnuću tijela i pokazuju uzvišeni poziv čovjeka kao tjelesnog i duhovnog bića u nebesku slavu.

Početak i slika konačnog savršenstva

Drugi vatikanski sabor donio je u Dogmatskoj konstituciji o Crkvi Lumen gentium poglavlje o Mariji u otajstvu Krista i Crkve. Glavne misli iz tog poglavlja preuzete su u novo predslovlje Uznesenja: „Jer danas si na nebo uznio Djevicu Bogorodicu, početak i sliku konačnog savršenstva tvoje Crkve i putokaz nade i utjehe tvome putničkom narodu. Ti nisi dao da trune u grobu ona koja je iz svoga krila rodila utjelovljenog Sina tvoga, začetnika svakog života.“

Kao što je Kristovo uzašašće na nebo Božja potvrda ljudskog dostojanstva, tako je i Marijino uznesenje tijelom i dušom u nebesku slavu znak da je svaki čovjek pozvan da dušom i tijelom bude u vječnosti s Bogom.

A Marija nije sama uzašla na nebo poput njenog sina. Ona je uznesena jer je povjerovala i jer je svojim životom tkala trajni Veliča. Taj je hvalospjev potekao iz kruga Jahvinih siromaha u starozavjetnoj zajednici. Takvi siromasi nisu samo oni koji nemaju dovoljno materijalnih sredstava za doličan ljudski život nego su oni koji kao ljudi uviđaju i prihvaćaju svoju krhkost pa spasenje i život ne očekuju od vlastitog zalaganja nego od Boga. Suprotno takvim siromasima nisu tek društveno bogati nego oholi koji misle da im Bog nije potreban; smatraju da su sami sebi dostatni. Marija je to prihvatila i nama ona po Duhu svoga Sina poručuje da i mi uvidimo svoju krhkost, vjerujući da Gospodin može položiti svoje blago i u glinene posude naših života kakao bi smo i mi poput nje trajno izgovarali „Neka mi bude po riječi tvojoj“ i „Veliča duša moja Gospodina“.

 

prof. dr. sc. Željko Tanjć
Rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta

Fotografija: Suzana Obrovac Lipar

 


Tijelovo

tijelovo-0

Svečanim procesijama mnogi vjernici danas iskazuju štovanje i poklonstvo Isusu prisutnom u sakramentu Euharistije! Danas slavimo Tijelovo! Kad bolje promatramo kršćanski život, puno toga bi ostalo prazno i besmisleno, da se Isus samo utjelovio, činio čuda, a da nemamo kako aktualizirati njegov život u našoj svakodnevici. Sam je ostavio Euharistiju kao trajni spomen, trajnu aktualnost njegove prisutnosti. Sveta euharistija je zapravo neusporediv dar, jer sam Bog silazi u nas, u naš život, u naše tijelo, u našu dušu. Na taj način već na zemlji imamo opipljivo zajedništvo sa Stvoriteljem, i da nam na zemaljskom putu ne nedostaje snaga.

Sakrament euharistije je zapravo ono lijepo koje silazi u prljavo – time mislim najprije na sebe kao biće ponekad puno prljavštine zbog grijeha i slabosti. Dakle ono lijepo silazi u prljavo da ga učini čistim i lijepim. Stoga je krivo gledati na euharistiju isključivo kao sakrament čistih, bezgrešnih. A tko je zapravo bez grijeha? On je ljekovit sakrament koji nam daje snagu na putu života i zalog buduće slave.

Leon Bloy, veliki francuski pisac jednom je napisao ove retke: „Bacih pogled na svoju unutarnju kuću, jadan pogled…, i primijetih da je puna prašina i prljavština. Svugdje je bilo nešto poput smrada truleži… Nisam se usudio pogledati u najtamnije dijelove, a u onim manje tamnima, primijetih užasne starije i novije mrlje koje su me podsjetile da sam masakrirao veliki broj nevinih, s užasnom okrutnošću. Naši su zidovi bili prepuni štetočine koje su tekle poput hladnih kapi. Podsjetile su me na suze tolikih jadnih ljudi koji su me uzaludno preklinjali jučer i prekjučer i kojima nisam pomogao. Zaista, treba biti Bog, da bi bez strah ušao u takvu kuću.“ U duhu ovih riječi i kada je u pitanju Euharistija, nismo dovoljno lijepi, nismo dovoljno čisti, dovoljno dostojni, ali nam se Bog svejedno daruje, sjedinjuje s nama čitavim svojim bićem. Međutim, vjernik koji misli da mu nije baš potreban taj sakrament da bi živio svoj zemaljski život, očito ne razumije dubinu te Božje geste prema čovjeku. Ne shvaća da je potrebno dopustiti Uskrslom Gospodinu da uđe u sve ponore naše duše da ih pomete svojom ljubavlju. Što se mene tiče, gledajući koliko prašina ima ponekad na mojoj duši, koliko tama često puta grijeh baca na nju, užasne mrlje – starije kao i novije – koje se stvaraju na njoj, i primijetivši ponekad nedostatak ljubavi u njoj, biram ovo: držati se ruke naše nebeske majke Marije i pričestiti se što češće tijelom njezinog Sina čija milost može sve obnoviti u meni.

A vi dragi moji, činite što vam je volja. Ali vas svakako molim, ako vjerujete imalo u Boga – a vjerujem da vjerujete – dozvolite mu da vas vodi, pa čak kada imate osjećaj da nema izlaza. Jer vaše srce, koliko god bilo razočarano i puno gorčina, može iskusiti temeljno ispunjenje tek u sakramentu euharistije. A ako zbog nekih životnih okolnosti ne možete pristupiti stolu Gospodnjem, vaše sudjelovanje na svetoj misi neka bude u punom raspoloženju, i duhovnom pričešću ćete dobiti milost Božje blizine. Dovoljno je prisjetiti se raznih euharistijskih čuda pa i onog nama bližeg u Ludbregu i čovjek može pronaći nadu, snagu i uvjerenje da ga Bog nije napustio. Stvoritelj neba i zemlje, neprestano nam se daruje u kruhu i vinu. No, našoj previše razumskoj logici je to prejednostavno da bi bilo istinito. A on nam danas posebno poručuje: »Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.« Pratila te snaga euharistijskog kruha!   

 

vlc-odilon-singbo

Vlč. Odilon Singbo,
sveučilišni kapelan

Hrvatsko katoličko sveučilište
Ilica 242, HR-10000 Zagreb
E-mail:
sveucilisni.kapelan@unicath.hr
3. kat – soba 306A

Kratka biografija

ODILON-GBÈNOUKPO SINGBO rođen je 4. siječnja 1980. u selu Hondji, u afričkoj državi Benin, gdje je pohađao osnovnu školu. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Porto-Novu, glavnom gradu Bénina.
U listopadu 2000. godine započinje duhovnu godinu u bogosloviji propedeutike sv. Josipa u Misseretu u Béninu. Nakon toga nastavio je svoju formaciju na bogosloviji "Msgr. Louis Parisot", gdje je studirao dvije godine filozofiju.
Nakon godine pastoralne prakse u Katoličkoj gimnaziji Glospe Lurdske u Porto-Novu, upućen je u Zagreb da ondje, kao stipendist Varaždinske biskupije, nastavi teološki studij na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirao je 2008. godine. Dana 15. kolovoza 2009. zaređen je za svećenika u svojoj matičnoj biskupiji u porto-Novu.

Sveučilišni kapelan u službi naviještanja i svjedočenja Evanđelja

Izlaganje na susretu Rektora i prorektora sa sveučilišnim nastavnicima i voditeljima stručnih službi 27. rujna 2016.

Naviještanje evanđelja različitim kulturama uključuje također njezino naviještanje profesionalnom, znanstvenom i akademskom svijetu. Riječ je o susretu vjere, razuma i znanosti, koji ima za cilj razviti nove pristupe i argumente u pogledu vjerodostojnosti, o kreativnoj apologetici koja će pomoći stvoriti veću otvorenost prihvaćanju evanđelja kod svih osoba. Kada se neke spoznaje i znanstvene kategorije preuzimaju u naviještanju poruke evanđelja, tada sáme te kategorije postaju sredstva evangelizacije; to je voda pretvorena u vino. A ono što je preuzeto ne samo da biva otkupljeno nego postaje oruđe Duha Svetoga za prosvjetljivanje i obnavljanje svijeta.

Iz apostolske pobudnice pape Franje Radost evanđelja, br. 132

Jedna od novosti ove akademske godine na Hrvatskom katoličkom sveučilištu je zasigurno otvorenje službe sveučilišne kapelanije. Sveučilišna kapelanija kao nova služba budi radost, ali i nejasnoću, jer nameće pitanje, što je zapravo to i zašto to? No, tko malo promatra djelovanje Crkve u akademskim krugovima lako može primijetiti da ona nastoji spajati vjeru i razum, znanje i duhovnost – duhovnost ovdje ne treba shvatiti isključivo kao neke pobožnosti kako ih primjećujemo po župama. Stoga treba odmah istaknuti ono što sveučilišna kapelanija nije:
- Ona nije zamjena za življenje vjere u župnim zajednicama kojima pripadaju pojedini profesori, djelatnici i studenti.
- Nije kontrolni aparat „nekog odozgo“ kojem treba kapelan polagati računa ili proslijediti informacije o unutarnjim, odnosno osobnim problemima koje nose profesori, djelatnici i studenti
- Nije služba koja se isključivo bavi studentima, već i profesorima
- Nije služba za osnivanje župe unutar sveučilišta
A što je onda kapelanska služba u kontekstu katoličkog sveučilišta?

Pročitaj više ...