Sveučilišna kapelanija

 


Nije nas napustio!

21. svibnja 2020.

Današnje razmatranje sveučilišnog kapelana vlč. Odilona Singboa

U mnogim svjetskim religijama postoje razni načini na koje ljudi izražavaju svoje poimanje Boga i povezanost s njime. Isto tako u povijesti je Crkve bilo raznih tumačenja i krivovjerja glede Božje bîti. Među njima postoji ono što se zvalo deizam. Kratko i sažeto rečeno, deizam je uvjerenje da je Bog stvorio svijet i sve u njemu, ali se povukao i nema više veze s njim. Sličan stav nalazimo u vudu-religiji čija je kolijevka moja rodna zemlja Benin, zapadnoafrička zemlja. U toj religiji smatraju da je vrhovno biće Bog stvorio sve, ali se maknuo jer je presvet da bi se družio s grešnim ljudima. Međutim, brine se za nas preko drugih božanstava. Zato je u toj religiji razvijen kult raznih prirodnih pojava u kojima ljudi prepoznaju određenu prisutnost Boga. Zašto ovakvo razmišljanje? Razlog leži u tome što, primjerice, u slavljenju svetkovine Uzašašća Gospodinova, tj. Spasova, postoji velika opasnost da čovjek današnjice u teškim situacijama stekne dojam da se Isus utjelovio, napravio razna čudesa, ali ne zna gdje je sada. Uzašao je na nebo i ostavio nas je u našim problemima. Nije ga briga. Ne odgovara nam kada se nalazimo u mukama.

„I dok su netremice gledali kako on odlazi na nebo, gle, dva čovjeka stadoše kraj njih u bijeloj odjeći i rekoše im: »Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.«“ (Dj 1,1011) Ove riječi iz Djela apostolskih pozivaju da se ne obeshrabrimo jer Isusovo uzdignuće ne znači napuštanje. Uostalom, on sâm nam u odlomku Evanđelja po Mateju daje obećanje svoje blizine u svakom trenutku: „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite, dakle, i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.“ (Mt 28,18-20) Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.

Isus nas učini sudionicima njegova djelovanja, ali i njegove slave. Prije nego što doživimo puninu slave, valja na pozornici ovog svijeta djelovati poput Učitelja, nositi s njim križ svakodnevice, dijeliti radost svakog susreta i živjeti za druge kao što je on to činio. Svojim uzašašćem Isus nam želi potvrditi koliko ima povjerenja u nas da je predao sve u naše ruke. Kao da nam želi poručiti: Vidjeli ste što sam sve napravio, sad imate primjer. Taj primjer slijedite! No, ja sam uvijek tu pa što god zatrebate samo se javite. Riješit ćemo to zajedno. Ne bojte se, ja sam s vama! U tom smislu Isus nam se više ne pojavljuje kao što je to radio četrdeset dana svojim učenicima, nego možemo reći da se jednostavno daje vidjeti onima koji ga iskreno traže. Spasovo je, dakle, svetkovina onih koji istinski traže Gospodina i koji snagom obećanog i darovanog Duha Svetoga znaju da se Uskrsli zaista daje vidjeti u svakom trenutku, u svakoj situaciji.

U euharistijskom predslovlju na svetkovinu Uzašašća liturgija jasno ističe tu istinu: „On, Posrednik Boga i ljudi, Sudac svijeta i Gospodar svega stvorenja uzašao je k tebi: nije nas napustio, nego nam je dao nadu da ćemo kao udovi njegova Tijela biti s njime u istoj slavi gdje je On, naša Glava i prvijenac.” Do te slave treba doći kroz mukotrpni put, baš poput Isusa jer nada u buduću slavu ne dopušta nikakvo lijeno zijevanje prema nebu, već aktivno djelovanje na pozornici ovog svijeta! Hrabro koračajmo ovom zemljom s nadom u zajedništvo s Kristom!

Preuzeto iz: Odilon-Gbènoukpo Singbo, Evanđeoske mrvice za unutarnju ekologiju, KS, Zagreb, 2020., 179-181.

 


Put vjere i put nevjere

30. travnja 2020.

Homilija vlč. Odilona Singboa

Draga braćo i sestre, dok se polako približavamo ublažavanju nekih mjera, vjerujem da naša duša još više čezne za susretom s Kristom u euharistiji, ali i u sakramentu pomirenja. Ta čežnja nije plod samo našeg ljudskog zalaganja i zasluge, već je milost Božja. Stoga, nitko tko nije u vjeri ne može razumjeti našu potrebu za sjedinjenjem s Bogom u njegovoj Crkvi, ali i u našim crkvama. Bog zove otvorene i raspoložene duše. „Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan“, kaže Isus i današnjem evanđelju. Bog je taj koji kuca na vrata našeg srca, a mi smo slobodni otvoriti mu i primiti ga za stol svojeg života gdje nas hrani s kruhom živim.

No, put do Boga, premda je plod njegovog milosnog poziva, često puta ide preko ljudi, odnosno preko suvremenih anđela. O tome nam govori današnje prvo čitanje. Filip je slika svih suvremenih raspoloženih pastira i propovjednika koji u raznim životnim situacijama pronađu put do duša, ne mire se s nekim ustaljenim načinima života, već su uvijek otvoreni prema Božjim nadahnućima. Puno ih je Bog na poseban način istaknuo kroz ovo vrijeme pandemije. Filip je isto slika svih krštenih koji su po tom sakramentu dobili od Boga nalog da žive i navještaju riječ. Da je tumače drugima. Stoga je možda jedan od problema  u našoj Crkvi naša nedovoljna upućenost na bogatstvo svetog Pisma. Odgovornost nosimo svi. Naime, u duhu ovog čitanja čujemo nešto što se može i danas prepoznati: Filip pritrča i ču gdje onaj (dvoranin) čita Izaiju proroka pa će mu: »Razumiješ li što čitaš?« On odvrati: »Kako bih mogao ako me tko ne uputi?« Onda zamoli Filipa da se uspne i sjedne uza nj. Često puta iz nerazumijevanja riječi mnogi padaju fundamentalizam, u doslovno shvaćanje, i posljedično u razne oblike fanatizma, pa i unutar same Crkve. Nakon što su zajedno pročitali Izaijino proročanstvo, upita dvoranin: „’Molim te, o kome to prorok govori? O sebi ili o kome drugom?’ Filip prozbori te mu, pošavši od toga Pisma, navijesti evanđelje: Isusa.“ Nakon toga slijedi krštenje. Razumijevanje Božje riječi uvijek otvara srce prema pozitivnim potezima, prema raznim milostima. A nerazumijevanje uvijek stavlja čovjeka u položaj pre-subjektivnog tumačenja riječi prema ljudskim kriterijima. Dvoranin kao poganin prešao je iz nevjere u vjeru preko razumijevanja riječi. No, sada se nameće pitanje koja logika danas vlada u životu mnogih? Iz vjere prelaze u nevjeru preko nerazumijevanja riječi. Pitanje nevjere nije ovdje prije svega pitanje onih koji su izvan Crkve. To se odnosi najprije na članove crkve, na sve nas. Naime, kada god se ne otvorimo Božjem nadahnuću u življenju svojeg života; kada god tjeramo neka svoja prava za koja mislimo da nam pripadaju u Crkvi, a da pritom ne vidimo svoje obveze; kada god smo skloni kritiziranju, a ništa konkretno ne činimo po zapovijedi ljubavi, itd., živimo u novom obliku nevjere. Pripadamo Crkvi po krštenju, ali po razumijevanju i poniznom življenju krsnih milosti i obećanja smo često puta daleko. Kada god smo takvi Isus nam i dalje po poroku Izaiji poručuje: „Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene.“

Braćo i sestre, uvijek su pred nama dva puta. Put vjere po poslušnosti Crkvi i pouzdanja u Boga i put nevjere po neposlušnosti i mudrovanju. Svi smo uvijek pred tim izborom. Molimo jedni za druge da uvijek biramo Božji put!         

 

vlc-odilon-singbo

Vlč. Odilon Singbo,
sveučilišni kapelan

Hrvatsko katoličko sveučilište
Ilica 242, HR-10000 Zagreb
E-mail:
sveucilisni.kapelan@unicath.hr
3. kat – soba 306A

Kratka biografija

ODILON-GBÈNOUKPO SINGBO rođen je 4. siječnja 1980. u selu Hondji, u afričkoj državi Benin, gdje je pohađao osnovnu školu. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Porto-Novu, glavnom gradu Bénina.
U listopadu 2000. godine započinje duhovnu godinu u bogosloviji propedeutike sv. Josipa u Misseretu u Béninu. Nakon toga nastavio je svoju formaciju na bogosloviji "Msgr. Louis Parisot", gdje je studirao dvije godine filozofiju.
Nakon godine pastoralne prakse u Katoličkoj gimnaziji Glospe Lurdske u Porto-Novu, upućen je u Zagreb da ondje, kao stipendist Varaždinske biskupije, nastavi teološki studij na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirao je 2008. godine. Dana 15. kolovoza 2009. zaređen je za svećenika u svojoj matičnoj biskupiji u porto-Novu.

Sveučilišni kapelan u službi naviještanja i svjedočenja Evanđelja

Izlaganje na susretu Rektora i prorektora sa sveučilišnim nastavnicima i voditeljima stručnih službi 27. rujna 2016.

Naviještanje evanđelja različitim kulturama uključuje također njezino naviještanje profesionalnom, znanstvenom i akademskom svijetu. Riječ je o susretu vjere, razuma i znanosti, koji ima za cilj razviti nove pristupe i argumente u pogledu vjerodostojnosti, o kreativnoj apologetici koja će pomoći stvoriti veću otvorenost prihvaćanju evanđelja kod svih osoba. Kada se neke spoznaje i znanstvene kategorije preuzimaju u naviještanju poruke evanđelja, tada sáme te kategorije postaju sredstva evangelizacije; to je voda pretvorena u vino. A ono što je preuzeto ne samo da biva otkupljeno nego postaje oruđe Duha Svetoga za prosvjetljivanje i obnavljanje svijeta.

Iz apostolske pobudnice pape Franje Radost evanđelja, br. 132

Jedna od novosti ove akademske godine na Hrvatskom katoličkom sveučilištu je zasigurno otvorenje službe sveučilišne kapelanije. Sveučilišna kapelanija kao nova služba budi radost, ali i nejasnoću, jer nameće pitanje, što je zapravo to i zašto to? No, tko malo promatra djelovanje Crkve u akademskim krugovima lako može primijetiti da ona nastoji spajati vjeru i razum, znanje i duhovnost – duhovnost ovdje ne treba shvatiti isključivo kao neke pobožnosti kako ih primjećujemo po župama. Stoga treba odmah istaknuti ono što sveučilišna kapelanija nije:
- Ona nije zamjena za življenje vjere u župnim zajednicama kojima pripadaju pojedini profesori, djelatnici i studenti.
- Nije kontrolni aparat „nekog odozgo“ kojem treba kapelan polagati računa ili proslijediti informacije o unutarnjim, odnosno osobnim problemima koje nose profesori, djelatnici i studenti
- Nije služba koja se isključivo bavi studentima, već i profesorima
- Nije služba za osnivanje župe unutar sveučilišta
A što je onda kapelanska služba u kontekstu katoličkog sveučilišta?

Pročitaj više ...