Sveučilišna kapelanija

 


Uskrs 2019.

USKRS

Iz evanđelja po Ivanu (Iv 20, 1-9)

Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.«

Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu.

Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih.

“Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.”(Iv 20,2)

Samo tih nekoliko jednostavnih riječi za najavu Uskrsa. Nije ovdje, tijelo je nestalo. Ivanov izvještaj o otkriću praznog Isusova groba odražava ondašnje židovsko vjerovanje da duh pokojnika lebdi oko groba kroz tri dana nakon ukopa. Marija Magdalena je, u skladu s tom vjerom, pošla  “prvog dana u tjednu rano ujutro” na grob Učitelja i prijatelja da mu iskaže počast, jer je prošao propisani blagdanski počinak. Otkrivši da je ogromni kamen odmaknut s groba otrčala je te javila Petru i “drugom učeniku kojega je Isus ljubio”. Marijina gesta prema tijelu svoga Gospodina i Učitelja, uzvišena je gesta koja svijedoči o ljubavi, ali i o golemoj boli. Teško je vidjeti kako naši umiru. Još teže je bespomoćno promatrati nepravednu osudu, ponižavanje onoga za kojega znamo da govori istinu. Jako je teško ustanoviti kako čežnja za vlašću nad slabima može nijekati samoga Boga do te mjere da ga se isključi iz društva. Bol je bila velika i očito da su se žene, među kojima i Marija Magdalena, nadale ublažiti je izvršavajući s velikim poštovanjem te obredne geste prema onome kojega su slušale i voljele. Nije bilo snage za riječi, a prazan grob je darovan kao znak prijelaza iz boli u nadu. Najprije, iz tišine toga praznog groba čuje se riječ anđela: „Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu! Sjetite se kako vam je govorio dok je još bio u Galileji… “ To je zaista Gospodin Isus, razapet, kojemu je Marija došla iskazati počast rano ujutro. Isus, koji je svjedočio o Očevoj dobroti i ljubavi, o njegovoj volji za obnovom saveza s čovječanstvom. Isus, sin Božji koji se borio protiv tlačenja ubogih i malenih. To je Isus nepravedno osuđen zbog snage i istinitosti njegova života koji uznemiruje moćnike.

A sada, kao da su te istine o Njemu pale u vodu pred prazninom groba, u biti pred spoznajom da su ukrali njegovo tijelo! Ali ne! Prazan je grob! Nije ovdje! Sudbonosan je taj znak praznog groba uskrsnog jutra! Kako nam može pomoći smoći snage nastavljati živjeti našu povijest? Naime, nije li praznina ono čega se najviše bojimo na svijetu? Praznina koja zastrašuje i ostavlja nemoćnim, onemogućuje svaki pokret, uništava svaku nadu. Praznina koja daje vjerovati u moć ništavila. Daje često misliti da ništavilo, smrt može sve izbrisati, sve uništiti počevši od ljubavi. Da ništa više nema smisla. Da je teško živjeti, a još teže umrijeti. Ali Riječ nanovo odzvanja po glasu anđela: Uskrsnu kako reče! Vratila se Riječ koja daje život tamo gdje se mislilo da ga više ne može biti. Vratila se Riječ koja je potvrda ostvarenog obećanja, Riječ koja je naša sigurnost i koja ispunjava životom ono što je naizgled izgubljeno i mrtvo.

Dragi prijatelji, Uskrs je blagovijest da nijedan ljudski život ne može izgubiti smisao, da ljubav nikada nije uništena, da je darovan život uvijek sjeme za druge vrijedne živote, da se život pronađe u izobilju tek kada se potpuno izgubi. Iz praznine u kojoj naši pogledi često izgube svako obzorje nade, teče Riječ koja obnavlja život i daje mu smisao.

 

Slika: Merrilyn Jaquiery – Jesus is Risen

 


Velika subota 2019.

VELIKA SUBOTA

Iz Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima (Rim 6, 3-11)

Braćo: Koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bî uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života.

Ako smo doista s njime srasli po sličnosti smrti njegovoj, očito ćemo srasti i po sličnosti njegovu uskrsnuću. Ovo znamo: naš je stari čovjek zajedno s njim raspet da onemoća ovo grešno tijelo te više ne robujemo grijehu. Ta tko umre, opravdan je od grijeha.

Pa ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime. Znamo doista: Krist uskrišen od mrtvih više ne umire, smrt njime više ne gospoduje. Što umrije, umrije grijehu jednom zauvijek; a što živi, živi Bogu. Tako i vi: smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu!

 

Danas, velika subota, ne slavimo euharistiju tijekom dana. Tek navečer slavimo vazmeno bdijenje. Noćas, mnogi će odrasli diljem svijeta primiti sakramente kršćanske inicijacije (Krštenje – Euharistija – Potvrda). Danas vlada tišina u našim crkvama, vlada sabranost i poziv na molitvu i mirno išćekivanje uskrsnih blagdana. Prije nego naši katekumeni prime sakramente, poslušat će temeljni tekst Pavlove poslanice Rimljanima o otajstvu kršćanskog života. A to se otajstvo sastoji u tome da umremo i uskrsnemo s Kristom.

Premda nije zabranjeno, rijetko danas imamo krštenje uranjanjem kao što su prvi kršćani običavali. Malo je šteta, jer gesta uranjanja u vodu jasno podsjeća na smrt i uskrsnuće, na potpunu obnovu osobe. Pavao jasno ističe: Koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenje nas je uronilo u Krista. I kao što je onaj koji je uronjen, najprije zaogrnut vodom pa zatim izranja, tako krštenik ujedinjen s Kristom, najprije prolazi kroz smrt grijehu, kako bi se rodio na novi život, a to je život Uskrsloga. Na taj način postane jedno s Kristom, i svojim ga životom nastoji oponašati u svemu.

Odricanje od oholosti, od usredotočenja našeg života na nas same, jedna je vrsta smrti koja nas vodi u život. Kako bi nam opisao to stanje sjedinjenja s Kristom u smrti i u uskrsnuću, Pavao upotrebljava nove riječi: Mi smo – kaže on – su-raspeti, su-ukopani s Kristom, zato ćemo su-uskrsnuti s njime. Možemo reći da je ustrojstvo kršćanskog načina života je prijelaz kroz smrt u život. Svi znamo da nema autentičnog ljudskog života bez žrtve. No, ono što nevjernici ne znaju, a mi moramo znati – jer smo između ostalog i zbog tog kršćani – je činjenica da svaka naša ljudska odluka nas poziva na umiranje svojim sebičnim ciljevima kako bismo postigli život po Bogu. Naš život je dakle satkan od trenutaka malenih smrti, a to nas vodi do novih rađanja.

Večeras će mnogi katekumeni pristupiti tom otajstvu novog rođenja. Molim za sve njih. No, dok molimo, u tišini današnjeg danas, prisjetimo se i mi trenutka našeg uranjanja u Krista. Razmatrajmo o otajstvu našeg novog rođenja, i pokušajmo vidjeti jesmo li ostali vjerni tom savezu s Bogom. Vjerujem da su bili trenuci nevjere. Večeras obnovimo svoj savez s Gospodinom, kako bismo dostojno slavili njegovo i naše uskrsnuće.        

 

Slika: Daniel Bonnell – The Baptism Of The Christ With Dove

vlc-odilon-singbo

Vlč. Odilon Singbo,
sveučilišni kapelan

Hrvatsko katoličko sveučilište
Ilica 242, HR-10000 Zagreb
E-mail:
sveucilisni.kapelan@unicath.hr
3. kat – soba 306A

Kratka biografija

ODILON-GBÈNOUKPO SINGBO rođen je 4. siječnja 1980. u selu Hondji, u afričkoj državi Benin, gdje je pohađao osnovnu školu. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Porto-Novu, glavnom gradu Bénina.
U listopadu 2000. godine započinje duhovnu godinu u bogosloviji propedeutike sv. Josipa u Misseretu u Béninu. Nakon toga nastavio je svoju formaciju na bogosloviji "Msgr. Louis Parisot", gdje je studirao dvije godine filozofiju.
Nakon godine pastoralne prakse u Katoličkoj gimnaziji Glospe Lurdske u Porto-Novu, upućen je u Zagreb da ondje, kao stipendist Varaždinske biskupije, nastavi teološki studij na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirao je 2008. godine. Dana 15. kolovoza 2009. zaređen je za svećenika u svojoj matičnoj biskupiji u porto-Novu.

Sveučilišni kapelan u službi naviještanja i svjedočenja Evanđelja

Izlaganje na susretu Rektora i prorektora sa sveučilišnim nastavnicima i voditeljima stručnih službi 27. rujna 2016.

Naviještanje evanđelja različitim kulturama uključuje također njezino naviještanje profesionalnom, znanstvenom i akademskom svijetu. Riječ je o susretu vjere, razuma i znanosti, koji ima za cilj razviti nove pristupe i argumente u pogledu vjerodostojnosti, o kreativnoj apologetici koja će pomoći stvoriti veću otvorenost prihvaćanju evanđelja kod svih osoba. Kada se neke spoznaje i znanstvene kategorije preuzimaju u naviještanju poruke evanđelja, tada sáme te kategorije postaju sredstva evangelizacije; to je voda pretvorena u vino. A ono što je preuzeto ne samo da biva otkupljeno nego postaje oruđe Duha Svetoga za prosvjetljivanje i obnavljanje svijeta.

Iz apostolske pobudnice pape Franje Radost evanđelja, br. 132

Jedna od novosti ove akademske godine na Hrvatskom katoličkom sveučilištu je zasigurno otvorenje službe sveučilišne kapelanije. Sveučilišna kapelanija kao nova služba budi radost, ali i nejasnoću, jer nameće pitanje, što je zapravo to i zašto to? No, tko malo promatra djelovanje Crkve u akademskim krugovima lako može primijetiti da ona nastoji spajati vjeru i razum, znanje i duhovnost – duhovnost ovdje ne treba shvatiti isključivo kao neke pobožnosti kako ih primjećujemo po župama. Stoga treba odmah istaknuti ono što sveučilišna kapelanija nije:
- Ona nije zamjena za življenje vjere u župnim zajednicama kojima pripadaju pojedini profesori, djelatnici i studenti.
- Nije kontrolni aparat „nekog odozgo“ kojem treba kapelan polagati računa ili proslijediti informacije o unutarnjim, odnosno osobnim problemima koje nose profesori, djelatnici i studenti
- Nije služba koja se isključivo bavi studentima, već i profesorima
- Nije služba za osnivanje župe unutar sveučilišta
A što je onda kapelanska služba u kontekstu katoličkog sveučilišta?

Pročitaj više ...