Sveučilišna kapelanija

 


Izdaja u srcu otajstva spasenja

7. travnja 2020.

Homilija rektora Hrvatskog katoličkog sveučilišta, prof. dr. sc. Željka Tanjića

Braćo i sestre,

kao predokus onoga što ćemo slaviti u Vazmenom trodnevlju, danas u litrurgiji čitamo odlomak Ivanovog evanđelja koje nam govori o dramatičnim događajima na posljednjoj večeri. Događaje koje smo mi navikli promatrati  kao nešto samorazumljivo i uobičajenim pogledom i načinom razmišljanjima Ivan opisuje uistinu na dramatičan način. Taj događaj je bio toliko dramatičan da nam Ivan na početku izvješća svjedoči da je Isus bio potresen u duhu. U trenutku kada slavi posljednju večeru, u trenutku kojeg mi prepoznajemo kao ustanovljenje euharistije kao spomen Njegove muke i Njegove smrti koja će se dogoditi na Golgoti, Isus je potresen. Zašto je potresen? Potresen je zbog svega onoga što se događa, ali ponajprije zbog dramatičnih odnosa između Njega i Njegovih učenika.

Ne razmišljamo često, braćo i sestre, da je zapravo u središtu posljednje večere ne samo ono čega se mi spominjemo u slavlju, nego i ljudska nesposobnost da prepozna Božju blizinu, Njegovu slavu i Njegovo djelovanje u našem životu i u povijesti.

U središtu ovog izvješća stoji izdaja. Izdaja koja se događa upravo na posljednjoj večeri, izdaja koja se događa zajedno sa Isusovim predanjem i Njegovim potpunim činom ljubavi za nas, s nakanom da proslavi Oca i da se Otac proslavi u Njemu. Nije izdaja nešto što dolazi prije i poslije, nego upravo u trenutku  koji obilježava naše spasenje. U hodu kroz korizmu navikli smo slušati kako su Židovi osporavali Isusu ono što On jest, kako ga nisu prihvaćali, kako ga nisu razumjeli, a Ivan nam zapravo otkriva još dramatičniju činjenicu. Ta ni njegovi učenici koji su bili s njime, koji su mu bili najbliži nisu razumjeli niti shvatili, niti srcem i životom prihvatili ono što je Isus živio i naviještao.

Braćo i sestre, nemojmo misliti da se tako nešto dogodilo samo na posljednjoj večeri. Ono se puno puta dogodilo u povijesti Crkve pa i u našim osobnim životima. Kada gledamo odnos između Isusa i njegovih učenika koji se ovdje izrijekom spominju Petar, Juda i učenik kojega je Isus ljubio onda vidimo da nam Ivan ne taji ništa od onoga što pripada njihovom odnosu kao prijatelja, ali i odnosu između Boga i čovjeka. Radoznalost s pitanjem: tko je taj? Blizina u kojoj mu se ljubljeni učenik privija na grudi! Želja da se Isusa nasljeduje iz blizine pa makar ta želja daleko nadilazila Petrove sposobnosti, njegovu snagu i njegovu stvarnu spremnost. Želja da se bude prvi.  Judino nerazumijevanje Isusovog poslanja, koje je  dovelo do izdaje. Odlaskom u noć u tom najljepšem trenutku našega spasenja Njegov učenik odlazi od njega u noć ne prepoznajući svjetlo koje dolazi od Isusa.

Braćo i sestre, svi smo mi ponekad onaj učenik kojega je Isus ljubio, ponekad smo Jude, ponekad smo poput Petra, nemojmo se bojati priznati to. Koliko puta smo i mi zatajili i izdali Gospodina. Ali, On stoji posred nas, kao onaj koji je potresen i našim izdajama i našim zatajenjima i našom preuzetnošću u kojoj mislimo da samo našim snagama možemo nešto ostvariti. On stoji i On je posred nas, On nas hrabri, On nas jača, On nas upućuje na ono bitno:  da je  važno proslaviti Nebeskog oca i prepoznati da u njegovom činu predanja, poniženja i smrti  zapravo slavi Boga.

I danas i ovih dana kada ćemo  u praznim crkvama slaviti blagdane koji su pred nama čini nam se da je to najdramatičnije što nam se može dogoditi, ali nije. Najdramatičnije što nam se može dogoditi da u svojoj svakodnevici, da u svome kršćanskom poslanju ne budemo vjerni Gospodinu, da nemamo razumijevanja za ono što nam On želi reći. Možda nas danas više nego ikada Isus poziva da ne budemo poput Jude, da ne mislimo da mi znamo što Gospodin treba činiti, pa u ovim trenucima. Da ne mislimo da mi znamo kako se on treba ponašati, da ne mislimo da On treba odgovoriti našim društvenim, političkim projektima koje je i Juda imao te ga je želio prisiliti da se ponaša onako kako je on mislio da je dobro za spasenje židovskog naroda.

Ne, Isus nas poziva da u Njegovom predanju, u Njegovom poniženju, u Njegovoj spremnosti da se žrtvuje za nas, prepoznamo i Njegovu proslavu. Onda ćemo biti sposobni ići skupa kamo On ide i bit ćemo sposobni nasljedovati ga na Njegovom putu. Zato je ovaj događaj i svaka euharistija dramatična jer govori i o prijateljstvu i o izdaju, govori o ljudskoj slabosti, neodlučnosti, o ljudskim planovima koji zapravo često idu putem kojim Bog ne želi da hodimo. Ali Isus je posred nas, On nas ohrabruje, On nam pokazuje drugačiji put, On ne okreće leđa iako je svjestan onoga što mi činimo. I zato je euharistija, i zato je posljednja večera i zato su ovi dani oni u kojima slavimo našu slobodu. Bog nam omogućuje da budemo slobodni pred njim i ne želi nas neslobodne, želi da srcem vjerujemo Njemu i da srcem prepoznamo da je on Gospodin koji daruje život i pravu slobodu. Amen.

 


Betanija – mjesto razotkrivanja namisli srdaca

6. travnja 2020. Veliki ponedjeljak

Započeli smo veliki tjedan slavljenjem Muke Gospodnje tj. Cvjetnice. To je nedjelja njegove pobjede čiji vrhunac dolazi kroz vazmeno Trodnevlje. Danas se opet susrećemo s Isusom kod njegovih prijatelja, kod Lazara kojeg je uskrisio. Ovo druženje s Isusom jasno pokazuje zanimljivu dimenziju prijateljstva s Bogom. To prijateljstvo nosi uvijek znak vječnog zajedništva s Njim ovdje na zemlji i kasnije na Nebu. Nadalje, Bog ima sa svakim članom ove obitelji, ali sa svakim od nas poseban i jedinstveni odnos. Ovdje se vidi da s Bogom ne vrijedi logika mase, već zajednice u kojoj svatko ime svoje ime i svoje mjesto u Njegovom ljubećem srcu. No, svakome daje slobodu da upravlja svojim životom. Tako Betanija postaje mjesto gdje možemo razotkriti razne dimenzije prisutnih oko Isusa. Lazarova prisutnost znak je zahvalnosti onome koji ga je iz smrti vratio na život. Ta tiha prisutnost je često puta potrebno osobito u prijateljskim odnosima kada riječi ne uspiju opisati do kraja stanje srca. Martino gostoprimstvo pokazuje ljubav prema Prijatelju koji ih nikada nije napustio. Otvorenost srca prema drugome. Marijina gesta (uzme libru prave dragocjene narodne pomasti, pomaže Isusu noge i otare ih svojom kosom) poziva nas da gledamo na čovjeka-prijatelja kao onog koji zaslužuje najdragocjenije stvari koje imamo. Biti spreman dati sve, dati sebe (sebedarje) prijatelju, to je znak istinskog prijateljstva. Svaki član ove obitelji je pokazao posebnost svojeg prijateljskog odnosa s Kristom. Tako nam ovaj veliki tjedan otvara put prema promišljanju o specifičnosti našeg odnosa s Bogom. Da usred ove zdravstvene krize redefiniramo naš odnos s Bogom, svatko prema raspoloženju svojeg srca.

No, postoji i ona gotovo neprijateljska dimenzija: proračunata i koristoljubiva. To je Judin stav prividne brige za siromahe (Nato reče Juda Iškariotski, jedan od njegovih učenika, onaj koji ga je imao izdati: „Zašto se ta pomast nije prodala za trista denara i razdala siromasima?« To ne reče zbog toga što mu bijaše do siromaha, nego što bijaše kradljivac“). Ta dimenzija je i ponekad prisutna u našim odnosima kako prema Bogu tako i prema ljudima. Juda je bio spreman prodati dragocjenu pomast za trista denara. Jedan predmet za trista denara, ali je zato prodao prijatelja-učitelja i Boga za trideset srebrnjaka.

Draga braćo i sestre, postoje razni načini na koje možemo prodati sebe, drugog i Boga za trideset srebrnjaka. Nemojmo misliti da je samo Juda sposoban za to. Ako u ovim vremenima mislimo samo na sebe, samo na svoje interese, samo na svoje „prehrambene zalihe“ dok se drugi muče po bolnicama, ako se trenutno poput Jude bavimo samo kritizerstvom protiv onih koji se na razne načine izlažu radi dobra drugih, ako u svojim rukama držimo samo sudački štap kojim lupamo po drugima, smatrajući sebe jedinim pametnim u ovoj situaciji, prozivajući druge na odgovornost, a pritom se skrivam ne radeći ništa konkretno ni za koga… onda nisam bolji od Jude. Ovo vrijeme traži heroje poput Lazara, poput Marte, poput Marije. A papa Franjo je jučer pozvao mlade ovim riječima:

Pogledajte prave heroje koji ovih dana izlaze na vidjelo: oni nisu oni koji imaju slavu, novac i uspjeh, već oni koji daju sami sebe kako bi služili drugima… Najveća radost je reći „da“ ljubavi, bez „ako“ i bez „ali“. Kao što je to za nas učinio Isus.

Marija, Lazar, Marta učinili su isto. Postali su pored božanskog heroja Isusa ljudski heroji i primjeri. Juda je išao onim suprotnim putem. Koji je naš put?

 

vlč. Odilon Singbo

Sveučilišni kapelan

vlc-odilon-singbo

Vlč. Odilon Singbo,
sveučilišni kapelan

Hrvatsko katoličko sveučilište
Ilica 242, HR-10000 Zagreb
E-mail:
sveucilisni.kapelan@unicath.hr
3. kat – soba 306A

Kratka biografija

ODILON-GBÈNOUKPO SINGBO rođen je 4. siječnja 1980. u selu Hondji, u afričkoj državi Benin, gdje je pohađao osnovnu školu. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Porto-Novu, glavnom gradu Bénina.
U listopadu 2000. godine započinje duhovnu godinu u bogosloviji propedeutike sv. Josipa u Misseretu u Béninu. Nakon toga nastavio je svoju formaciju na bogosloviji "Msgr. Louis Parisot", gdje je studirao dvije godine filozofiju.
Nakon godine pastoralne prakse u Katoličkoj gimnaziji Glospe Lurdske u Porto-Novu, upućen je u Zagreb da ondje, kao stipendist Varaždinske biskupije, nastavi teološki studij na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirao je 2008. godine. Dana 15. kolovoza 2009. zaređen je za svećenika u svojoj matičnoj biskupiji u porto-Novu.

Sveučilišni kapelan u službi naviještanja i svjedočenja Evanđelja

Izlaganje na susretu Rektora i prorektora sa sveučilišnim nastavnicima i voditeljima stručnih službi 27. rujna 2016.

Naviještanje evanđelja različitim kulturama uključuje također njezino naviještanje profesionalnom, znanstvenom i akademskom svijetu. Riječ je o susretu vjere, razuma i znanosti, koji ima za cilj razviti nove pristupe i argumente u pogledu vjerodostojnosti, o kreativnoj apologetici koja će pomoći stvoriti veću otvorenost prihvaćanju evanđelja kod svih osoba. Kada se neke spoznaje i znanstvene kategorije preuzimaju u naviještanju poruke evanđelja, tada sáme te kategorije postaju sredstva evangelizacije; to je voda pretvorena u vino. A ono što je preuzeto ne samo da biva otkupljeno nego postaje oruđe Duha Svetoga za prosvjetljivanje i obnavljanje svijeta.

Iz apostolske pobudnice pape Franje Radost evanđelja, br. 132

Jedna od novosti ove akademske godine na Hrvatskom katoličkom sveučilištu je zasigurno otvorenje službe sveučilišne kapelanije. Sveučilišna kapelanija kao nova služba budi radost, ali i nejasnoću, jer nameće pitanje, što je zapravo to i zašto to? No, tko malo promatra djelovanje Crkve u akademskim krugovima lako može primijetiti da ona nastoji spajati vjeru i razum, znanje i duhovnost – duhovnost ovdje ne treba shvatiti isključivo kao neke pobožnosti kako ih primjećujemo po župama. Stoga treba odmah istaknuti ono što sveučilišna kapelanija nije:
- Ona nije zamjena za življenje vjere u župnim zajednicama kojima pripadaju pojedini profesori, djelatnici i studenti.
- Nije kontrolni aparat „nekog odozgo“ kojem treba kapelan polagati računa ili proslijediti informacije o unutarnjim, odnosno osobnim problemima koje nose profesori, djelatnici i studenti
- Nije služba koja se isključivo bavi studentima, već i profesorima
- Nije služba za osnivanje župe unutar sveučilišta
A što je onda kapelanska služba u kontekstu katoličkog sveučilišta?

Pročitaj više ...