30. travnja 2020.

Homilija vlč. Odilona Singboa

Draga braćo i sestre, dok se polako približavamo ublažavanju nekih mjera, vjerujem da naša duša još više čezne za susretom s Kristom u euharistiji, ali i u sakramentu pomirenja. Ta čežnja nije plod samo našeg ljudskog zalaganja i zasluge, već je milost Božja. Stoga, nitko tko nije u vjeri ne može razumjeti našu potrebu za sjedinjenjem s Bogom u njegovoj Crkvi, ali i u našim crkvama. Bog zove otvorene i raspoložene duše. „Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan“, kaže Isus i današnjem evanđelju. Bog je taj koji kuca na vrata našeg srca, a mi smo slobodni otvoriti mu i primiti ga za stol svojeg života gdje nas hrani s kruhom živim.

No, put do Boga, premda je plod njegovog milosnog poziva, često puta ide preko ljudi, odnosno preko suvremenih anđela. O tome nam govori današnje prvo čitanje. Filip je slika svih suvremenih raspoloženih pastira i propovjednika koji u raznim životnim situacijama pronađu put do duša, ne mire se s nekim ustaljenim načinima života, već su uvijek otvoreni prema Božjim nadahnućima. Puno ih je Bog na poseban način istaknuo kroz ovo vrijeme pandemije. Filip je isto slika svih krštenih koji su po tom sakramentu dobili od Boga nalog da žive i navještaju riječ. Da je tumače drugima. Stoga je možda jedan od problema  u našoj Crkvi naša nedovoljna upućenost na bogatstvo svetog Pisma. Odgovornost nosimo svi. Naime, u duhu ovog čitanja čujemo nešto što se može i danas prepoznati: Filip pritrča i ču gdje onaj (dvoranin) čita Izaiju proroka pa će mu: »Razumiješ li što čitaš?« On odvrati: »Kako bih mogao ako me tko ne uputi?« Onda zamoli Filipa da se uspne i sjedne uza nj. Često puta iz nerazumijevanja riječi mnogi padaju fundamentalizam, u doslovno shvaćanje, i posljedično u razne oblike fanatizma, pa i unutar same Crkve. Nakon što su zajedno pročitali Izaijino proročanstvo, upita dvoranin: „’Molim te, o kome to prorok govori? O sebi ili o kome drugom?’ Filip prozbori te mu, pošavši od toga Pisma, navijesti evanđelje: Isusa.“ Nakon toga slijedi krštenje. Razumijevanje Božje riječi uvijek otvara srce prema pozitivnim potezima, prema raznim milostima. A nerazumijevanje uvijek stavlja čovjeka u položaj pre-subjektivnog tumačenja riječi prema ljudskim kriterijima. Dvoranin kao poganin prešao je iz nevjere u vjeru preko razumijevanja riječi. No, sada se nameće pitanje koja logika danas vlada u životu mnogih? Iz vjere prelaze u nevjeru preko nerazumijevanja riječi. Pitanje nevjere nije ovdje prije svega pitanje onih koji su izvan Crkve. To se odnosi najprije na članove crkve, na sve nas. Naime, kada god se ne otvorimo Božjem nadahnuću u življenju svojeg života; kada god tjeramo neka svoja prava za koja mislimo da nam pripadaju u Crkvi, a da pritom ne vidimo svoje obveze; kada god smo skloni kritiziranju, a ništa konkretno ne činimo po zapovijedi ljubavi, itd., živimo u novom obliku nevjere. Pripadamo Crkvi po krštenju, ali po razumijevanju i poniznom življenju krsnih milosti i obećanja smo često puta daleko. Kada god smo takvi Isus nam i dalje po poroku Izaiji poručuje: „Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene.“

Braćo i sestre, uvijek su pred nama dva puta. Put vjere po poslušnosti Crkvi i pouzdanja u Boga i put nevjere po neposlušnosti i mudrovanju. Svi smo uvijek pred tim izborom. Molimo jedni za druge da uvijek biramo Božji put!