24. travnja 2020.

Homilija rektora Hrvatskog katoličkog sveučilišta prof. dr. sc. Željka Tanjić

Braćo i sestre,

Ovaj prelijepi odlomak Ivanovog evanđelja koji je svim nama toliko drag i poznat, može se uistinu tumačiti na različite načine. Ja bih danas zajedno s vama pošao od dvije riječi koje nalazimo u evanđelju.

To su riječi umnažanje i pretvorba. Riječi koje, kad malo bolje razmislimo, kod mnogih ljudi danas bude negativne asocijacije. Obje riječi su u našem društvu vezane uz promjene koje su se, posebice na ekonomskom području, dogodile u procesu stvaranja hrvatske države i društva koje volimo nazvati tranzicijskim. Postale su sinonim za brzo i nepravedno bogaćenje, umnažanje bogatstva pojedinaca bez rada i zalaganja, nezakonitu privatizaciju i stvaranje divljeg kapitalizma. I dok prva riječ i nije tako snažno prisutna u javnosti, druga, jednostavno, čim je izrečena, dobiva negativno značenje.

Riječi označavaju stvarnost, izriču je, razotkrivaju, ali istovremeno i sakrivaju. Tako je i s ovim riječima. Negativnosti koje ove riječi izriču i koje se uz njih vežu pretpostavljaju da je «prije» sve bilo u redu. No, to nije istina. I prije toga dogodilo se umnažanje i pretvorba, možda u obrnutom smjeru, ali isto tako negativna, otimačka, «u ime naroda». Predznaci su se promijenili, kao i način, ali zapravo radi se o istom. U želji za samoodržanjem, za preživljavanjem i pojedinci i društva vode se temeljnim porivima koji polako prerastaju u porive moći, težnju za umnažanjem i pretvorbom i materijalnih i duhovnih dobara. Svi želimo nestanak gladi u svijetu, svi želimo uživati u blagostanju, svi govorimo o napretku, svi bismo htjeli imati i posjedovati više i trsimo se razumjeti kako je to moguće učiniti. Često takva pretvorba postaje svojom suprotnošću. Postaje pretvorbom na smrt, pojedinaca i društava koji su izloženi na milost i nemilost anonimnih sila kojima se, barem se tako čini, uopće ne može upravljati.

I Isus umnaža i pretvara. Ni euharistiju nije moguće zamisliti bez pretvorbe kruha i vina u tijelo i krv Kristovu. Imaju li ta umnažanja i pretvorbe nešto sličnoga s umnažanjima i pretvorbama koje se svakodnevno događaju u našem svijetu i mogu li reći nešto o njima?

Isusovo umnažanje i euharistijska pretvorba pretpostavljaju mogućnost da materijalno, svakodnevno i životno važno, kao što su kruh i vino, mogu postati i biti znakom Božje nazočnosti i naklonosti. Isus za umnažanje ne uzima ništa drugo nego kruh i ribe. Njima želi utažiti glad mnoštva. No, Isus je svjestan da problem nije na biološkoj razini koliko god ona bila važna. On zna da je nesposobnost za umnažanje i pretvorbu duhovne naravi. Pokazuje izlaz i pravi put.

Prije svega Isus prihvaća ono što ima. Filipu jasno daje do znanja da sakupi ono što dječak ima: pet ječmenih kruhova i dvije ribice. Isus nas uči da i malo može biti puno, ako i to malo nije prezreno i odbačeno, ako se ne smatra nedovoljnim i nedostatnim. Danas to često zaboravljamo. U vremenu u kojem govorimo o krizi zaboravljamo da mi imamo i više nego što je dovoljno unatoč umjetno stvorenom dojmu kako nema dobara, kako su oskudna, kako nemamo što dijeliti. To nije istina, samo je pitanje kako ih dijelimo. Mi ne vidimo ono što imamo.

Nakon toga Isus izriče zahvalnu molitvu. Ona je ključ razumijevanja Isusovog djelovanja. U središtu je zahvalnost, stanje duha koje zna da ništa nema i ne posjeduje vlastitim naporom, vlastitim težnjama i sposobnostima. Isus priznaje da sve ima od nebeskog Oca. Priznaje primat dara, primat drugoga. Primat Božjeg djelovanja u njegovom osobnom i zajedničkom životu, u našem osobnom i zajedničkom životu. Krist odabire kruh da bi pokazao neizmjernu važnost zahvalnosti. Kruh je tako jednostavna hrana, često danas možda i osporavana, naizgled beznačajna, ali temeljna za život. I kada se mi kao vjernici klanjamo Kristovoj prisutnosti u kruhu zar to nije smislenije nego klanjati se idolima, lažnim zvijezdama, političarima, ekonomskim moćnicima. Prignuti koljeno pred Isusom prisutnim u kruhu znači prignuti koljeno pred onim po kojem je i u kojem je sve stvoreno, a koji je odlučio među nama postati i ostati prisutan u kruhu koji se lomi za život mnogih, kruhu koji se ne može blagovati sam i kruhu koji traži zahvalno srce. Zahvalnost umnaža, zahvalnost molitve proširuje horizont uma i srca, vidi središte izvan nas samih i to je ključ Isusove pretvorbe.

Ta zahvalna pretvorba omogućuje dijeljenje. Isusova logika sasvim je drugačija od logike današnjeg govora o umnažanju i pretvorbi. Ona se ne temelji na sebičnosti, na težnji za samoodržanjem, na strahu od oskudice dobara, na uništavanju prirode radi očuvanja i umnažanja vlastitih interesa. Utemeljena na zahvalnosti za primljena dobra Isusova logika pokazuje da umnažanje i pretvorba ne moraju biti izričaj sebičnosti i grijeha, izričaj moći malenog broja onih koji imaju i posjeduju nad mnoštvom «gubitnika» u društvenim i ekonomskim procesima. Njegovo umnažanje i pretvorba omogućuju da svi imaju u pravo vrijeme ono što im treba, usmjerava pogled na bitno i pokazuje da nema oskudice za nikoga ako se odnos prema materijalnom rađa iz zahvalnog i blagoslovnog srca. Zapravo, ostaju košare pune ulomaka, ostaje umnoženo i pretvoreno koje se i dalje može dijeliti i nikada ne oskudijevati.

Svako euharistijsko slavlje koje slavimo, pa i na ovaj način, a za kojim zapravo čeznemo u sebi sadrži, neke teološke dimenzije koje su možda mnogima nerazumljive, ali ja ču ih istaknuti. Sadrži anamnezu, epiklezu i doksologiju. Ovo prvo, ima zahvalan spomen. U svakoj misi zazivamo Božji Duh na darove koji su plod ljudskoga rada i koji postaju načinom Božje prisutnosti te sve usmjerava na slavljenje nebeskog Oca. Svaka euharistija je stoga čudo umnažanja i pretvorbe kruha i put za razumijevanje ne samo naše osobne duhovnosti i ne samo da gladujemo za Isusovom prisutnošću nego nas euharistija uči i pravilnim društvenim odnosima. Da, euharistija može biti putokaz za oblikovanje društvene pravde i izlaska iz krize jer pokazuje drugačiji put umnažanja i pretvorbe koji nije moguće razumjeti bez Krista uskrsloga. Ona je ključ svega. Pa i našeg načina djelovanja u svijetu. Djelovanja koje se ne povlači, ali i djelovanja koje nije vođeno motivom samoodržanja nego zahvalnošću za darovano i spremnošću za dijeljenje.