Select Page

Cor Cordi
Srce srcu

POTRES 365./366. GODINE SV. JERONIM, SV. HILARION I JUŽNA DALMACIJA

30.03.20.

Tjedan dana nakon potresa koji je pogodio stanovnike Zagreba i okolice, iz pera našeg prorektora donosimo kraće promišljanje o jednome davnome potresu, koji je zadesio južnu Dalmaciju u 4. stoljeću, na razmeđi dviju epoha. Je li taj potres bio i uzrokom rušenja Augusteuma u Naroni ili je, oštećen, ipak porušen od ljudske ruke nekoliko desetljeća kasnije?

Sv. Jeronim, kojemu ove godine obilježavamo 1600. obljetnicu smrti, u svojim je spisima opisao Dalmaciju kao zemlju u kojoj je kršćanstvo eremita, pa onda monaha, duboko ukorijenjeno, kao zemlju u kojoj su otoci pretvoreni u raj: bilo je to djelo tih vrlih monaha, unatoč teškoj situaciji u kojoj su se zemlja i Crkva, posebice u Jeronimovu zavičaju, na granici Dalmacije prema Akvileji, ne daleko od panonske granice i Emone, našle u posljednjoj četvrtini 4. stoljeća. Jeronim je, naime, rođen u Stridonu, u antičkoj Dalmaciji, ali ne znamo pouzdano gdje je bilo mjesto tog imena, postoji nekoliko hipoteza.

Jeronim je, između ostalog, opisao kako je sv. Hilarion, u 4. st., proveo neko vrijeme u Epidauru, Cavtatu kraj današnjeg Dubrovnika. Hilariona smatraju utemeljiteljem monaštva u Palestini. Bio je prvi poznati nam asket u Dalmaciji, gdje je učinio i dva čuda, prije nego je otišao za Cipar. Jeronim je pak, upravo preko svojih redovničkih žića, jedno od tih je i Vita S. Hilarionis, zapravo radio na svojevrsnom kulturnom procesu, koji će u srednjovjekovlju rezultirati izjednačavanjem redovništva i kulture; u jeronimskoj viziji kultura će utjecati na ideal monaštva, a monaštvo na ideal kulture.

Istaknuti povjesničar najstarijeg dalmatinskog kršćanstva Jacques Zeiller uzima vjerodostojnim Jeronimovo pisanje o sv. Hilarionu. Žiće sv. Hilariona, Vita S. Hilarionis napisao je sv. Jeronim, nakon dolaska u Betlehem oko 390. godine. Hilarion je osjetio potrebu, navodi Vita, da ode u krajeve koji ga još ne poznaju, koji ne poznaju dovoljno ni kršćanstvo. Valja naglasiti kako se, uglavnom, smatraju vjerodostojnim oni bitni događaji iz života Hilariona, u ostalome ima romansiranja, stoga, događaji koje spominjemo, nisu važni kao dilema stvarni-nestvarni; naime, ako su i dio Jeronimova romansiranja, on to romansiranje nije bez osnove postavio u južni dio Dalmacije: „Stari Hilarion je rekao da želi otputovati barbarskim narodima, gdje su njegovo ime i glas o njemu nepoznati. Tako je on stigao u Epidaur, grad u Dalmaciji, gdje se zadržao nekoliko dana u blizini seoskog imanja, ali se tu nije mogao skrivati.“

Zabilježena je tako priča o čudu sv. Hilariona, kao i o potresu. To pripovijedanje koincidira s poznatim, povijesnim, događajem potresa, kojeg spominju povjesnici i pisci 366. godine, među njima i glasoviti rimski povjesničar Amijan Marcelin, koji taj potres datira 21. srpnja 365. godine. Jeronim opisuje: „Čitav se grad divio čudu sv. Hilariona, i vijesti o tom izvanrednom čudu doprle su do Salone. Kad je to starac razumio, u malom brodiću noću pobjegne te pronašavši teretni brod njim je dospio na Cipar.“

Događaj sa starim Hilarionom u Epidauru pročuo se do metropole provincije Dalmacije, do Salone. Ako i ta vijest ne bi bila istinita, istinita je povijesna zbilja. Doista, navodi o lošem stanju u Jeronimovu zavičaju bili bi suvremeni i navodima o lošem stanju za vrijeme dolaska sv. Hilariona u Ilirik, prema onome kako sam Jeronim piše u Vita S. Hilarionis, to su događaji iz početka posljednje četvrtine 4. st. Zanimljivo je da bi se te, za kršćanski život, loše prilike odnosile, u svjetlu tih spisa, za rubna područja provincije, tj. na sjeverozapadu – Jeronimov zavičaj, kako smo ga prije naznačili, i na jugoistoku – okolica Epidaura, kod Dubrovnika. Znakovito je da je kao destinacija, na kojoj je imalo odjeka Hilarionovo čudo, bila označena Salona, ne veliki grad blizu Epidaura, Narona. Znači li to da je Jeronim htio naglasiti baš metropolu rimske provincije Dalmacije, ili okolnost da – teritorijalno viđeno od Epidaura – prije metropole, dakle ni u Naroni, čudo nije moglo naići na recepciju, jer ni kršćana u značajnijoj mjeri nije bilo?

Pitanje potresa 365./366. godine bilo je stimulativno za naše razmatranje o rušenju Augusteuma u Naroni, kao što je to bilo Frani Buškariolu, kad je razmatrao pitanje dviju sukcesivnih bazilika u Naroni, koje su bile otkrivene na lokaciji tzv. trase vodovoda, te razmišljao nije li prirodna katastrofa, potres, porušio prvu baziliku. Ta bi pak bazilika bila datirana u početak 5. st. Međutim, naše sveobuhvatno istraživanje, uvjereni smo dokazuje da je Augusteum porušila ljudska ruka. Teoretski, mogao je prvi udar učiniti potres 365./366. i oštetiti građevinu, ali je hram i interijer hrama s kultnim statuama srušio čovjek na kraju 4. ili u početku 5. st.! Eto, nešto, o jednoj davnoj prirodnoj kataklizmi i čovjekovu udjelu u događajima nakon toga. Radilo se o prijelomu dvije epohe, u kojem je neki udio imala i kataklizma. Hilarionov pak pustinjački lik i monaška posvećenost bili su inspiracijom hrvatskim piscima, primjerice Marku Maruliću, te se kroz srednji vijek, pa čak do 18. st. sačuvao spomen pa čak i kult sv. Hilariona.

Prof. dr. sc. dr.h.c. Emilio Marin

Foto: Arheološki muzej Narona

Autor:
Prof. dr. sc. dr.h.c. EMILIO MARIN

Odjel za povijest HKS-a

Biografija autora

Prof. dr. sc. dr.h.c. Emilio Marin redoviti je profesor u trajnom zvanju na Odjelu za povijest i prorektor za međunarodnu suradnju Hrvatskog katoličkog sveučilišta, Zagreb; naslovni redoviti profesor u trajnom zvanju Sveučilišta u Splitu; redoviti inozemni član Francuske akademije znanosti i umjetnosti, Razred za humanističke znanosti, Pariz; redoviti član Europske akademije znanosti i umjetnosti, Razred za humanističke znanosti, Salzburg; redoviti član Papinskog povjerenstva za sakralnu arheologiju, Vatikan; dopisni član Papinske rimske akademije za arheologiju, Rim; dopisni član Kraljevske akademije za humanističke znanosti, Barcelona.