Nadbiskup Stepinac i Srbi u Hrvatskoj u kontekstu Drugoga svjetskog rata i poraća

Znanstveni skup “Nadbiskup Stepinac i Srbi u Hrvatskoj u kontekstu Drugoga svjetskog rata i poraća” izazvao je veliko zanimanje hrvatske javnosti. Skup se održao u utorak 24. studenoga 2015. u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu.

Na skupu su sudjelovali zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, predsjednik HBK zadarski nadbiskup Želimir Puljić, riječki nadbiskup Ivan Devčić i đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, kao i više hrvatskih biskupa, izaslanik predsjednice Republike Hrvatske  Andro Krstičević Opara, nekoliko veleposlanika akreditiranih u RH, kao i novoimenovani veleposlanik RH pri Svetoj Stolici Neven Peličarić. Također su skupu nazočni i predstavnici Srpske pravoslavne Crkve, muftija Aziz Hasanović, kao i predstavnici drugih vjerskih zajednica u RH,  rektor Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. sc. Damir Boras te mnogi uglednici iz javnoga, kulturnog i političkog života, kao i profesori i studenti katoličkih učilišta. U završnom dijelu znanstvenoga skupa slušateljstvu se pridružio i vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić.

Nakon pozdravne riječi  rektora Hrvatskog katoličkog sveučilišta prof. dr. sc. Željka Tanjća i pozdravnog govora zagrebačkog nadbiskupa i metropolite kardinala Josipa Bozanića i rektora Hrvatskog katoličkog sveučilišta prof. dr. sc. Željka Tanjća uslijedila su predavanja znanstvenika koji su nastupili u četiri bloka izlaganja. 

Svoja izlaganja održali su:
doc. dr. sc. Ivica Šute (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu),
doc. dr. sc. Tomislav Anić (Hrvatsko katoličko sveučilište, Zagreb),
dr. sc. Mario Jareb (Hrvatski institut za povijest, Zagreb),
dr. sc. Milan Koljanin (Institut za suvremenu istoriju, Beograd),
dr. sc. Radmila Radić (Institut za noviju istoriju Srbije, Beograd),
prof. dr. sc. Miroslav Akmadža (Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod),
prof. dr. sc. Jure Krišto (Hrvatski institut za povijest, Zagreb i Hrvatsko katoličko sveučilište, Zagreb),
doc. dr. sc. Mario Kevo (Hrvatsko katoličko sveučilište, Zagreb),
dr. sc. Robin Harris (Centar za obnovu kulture, Zagreb),
mons. Juraj Batelja (postulator kauze za proglašenje blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb).

 

Doc. dr. sc. Ivica Šute

Doc. dr. sc. Ivica Šute

Uvodno predavanje “Hrvatska u stoljeću promjena. Od stvaranja prve jugoslavenske države do kraja Drugoga svjetskog rata” održao je dr. sc. Ivica Šute, istaknuvši da se tijekom “kratkog 20. stoljeća” hrvatsko društvo suočilo s velikim političkim i društvenim promjenama, koje su velikim dijelom bile odraz sveukupnih svjetskih proces i preslagivanja na globalnoj razini. 

Doc. dr. sc. Tomislav Anić

Doc. dr. sc. Tomislav Anić

Nakon predavanja dr. sc. Šute uslijedilo je predavanje dr. sc. Tomislava Anića o stvaranju mita o nadbiskupu Stepincu nakon 1945 godine. Bilo je to razdoblje sustavnog manipuliranja pojedincem, guranje čovjeka u samozaborav u kojem su svi trebali postati objekt oblikovan po mjeri vlasti. Upravo je u takvim okolnostima Komunistička partija Jugoslavije u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj vidjela najveću opasnost za provođenje svojeg programa. Obračun s nadbiskupom Stepincem, kao simbolom otpora, pratit će se kroz tekstualne i slikovne prikaze četiriju listova, dvaju zagrebačkih Vjesnika i Kerempuha te dvaju beogradskih Politike i Ježa kako bi se mogla pratiti geneza negativnog mita preko propagandnog djelovanja prije, za vrijeme te netom po svršetku montiranog sudskog procesa. – istaknuo je dr. sc. Anić.

U drugom bloku znanstvenoga skupa “Nadbiskup Stepinac i Srbi u Hrvatskoj u kontekstu Drugoga svjetskog rata i poraća” dala su osvrt na odnos nadbiskupa Stepinca prema vlastima u NDH s hrvatskog, odnosno srpskog polazišta.

Dr. sc. Mario Jareb

Dr. sc. Mario Jareb

Dr. sc. Mario Jareb s Hrvatskoga instituta za povijest naglasio je kako su unatoč brojnim i istraživanjima i dostupnim činjenicama još i danas u javnosti prisutni stereotipi i optužbe koje se odnose na odnos tadašnjega zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca prema vlastima NDH. Prema njima su ih Stepinac i Katolička Crkva ne samo podupirali nego su navodno s njima blisko surađivali te bi zbog toga trebali i snositi odgovornost za sve ono što je tada učinjeno. To se odnosi i na navodno djelatno sudjelovanje u progonima srpskog stanovništva.

dr. sc. Milan Koljanin

dr. sc. Milan Koljanin

„Nadbiskup Stepinac i odnos prema vlastima u NDH” bilo je predavanje koje je održao dr. sc. Milan Koljanin s Instituta za suvremenu povijest u Beogradu. Predavanje je započeo konstatacijom kako je unatoč objavljivanju dokumenata Svete Stolice nedostupnost vatikanskih izvora prvorazredan problem za istraživače. Bez relevantnih službenih izvora, prije svega izvora Rimokatoličke Crkve ne može se u potpunosti znanastveno osvijetliti pitanje uloge hrvatskoga metropolita, nadbiskupa Alojzija Stepinca, kao i njegovog odnosa prema vlastima NDH-a, rekao je Koljanin. Predavač je istaknuo podršku Crkve uspostavi NDH, te je rekao kako se nadbiskup Stepinac založio za učvršćenje međunarodnog položaja NDH-a, a posredovao je i u uspostavi kontakata s Vatikanom. 

 

Dr. sc. Radmila Radić

Dr. sc. Radmila Radić

U nastavku skupa predavanje “Alojzije Stepinac i odnos prema Srbima i pravoslavlju” održala je dr. sc. Radmila Radić s Instituta za noviju povijesti Srbije.
Teško je naći u povijesti nekadašnje jugoslavenske države, a potom i u historiografijama Srbije i Hrvatske osobu sličnu nadbiskupu, odnosno kardinalu Alojziju Stepincu, o kojoj će se, ovisno o tome tko o njemu piše, pročitati potpuno oprečni stavovi. I unutar hrvatske povijesti, ali i među teolozima vode se polemike o njemu uglavnom o stupnju do kojega je podržavao NDH i ustaški pokret i osobno bio ugrožen, ali i njegovoj ulozi u ratnim događanjima uopće, istaknula je predavačica.

Prof. dr. sc. Miroslav Akmadža

Prof. dr. sc. Miroslav Akmadža

“Nadbiskup Stepinac i Srpska pravoslavna Crkva” bio je naslov posljednjeg predavanja u jutarnjem dijelu skupa koje je održao prof. dr. Miroslav Akmadža s Hrvatskog instituta za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod.
U svojim stavovima prema nadbiskupu Stepincu i Katoličkoj Crkvi u vrijeme komunizma Tito i drugi predstavnici vlasti stalno se ograđuju u smislu “moramo paziti što će učiniti i reći Srpska pravoslavna Crkva”. To je potkrijepio s nekoliko citata iz novina te naglasio kako se ta tendencija nastavila i kasnije, kada je odlučeno da se Stepinca preseli u Krašić, jer je Tito pojasnio da se “od puštanja Stepinca u inozemstvo moralo odustati, jer bi to izazvalo negodovanje pravoslavnoga stanovništvo”. S obzirom na pritiske SPC i njenih vjernika na Tita i jugoslavenske vlasti nemamo nikakvih pouzdanih izvora, teško je tvrditi jesu li ti pritisci bili stvarni, ili se radi samo o izgovorima i pretpostavkama da bi određeni potez mogao izazvati negodovanje navedenih. Također je vidljivo da su jugoslavenske vlasti kod svih važnijih pitanja vodile računa kako će na to gledati SPC, dok s druge strane još nigdje nisam pronašao podatak da bi se o potezima prema SPC vodilo računa kako će na to gledati Katolička Crkva, naglasio je Akmadža.

Prof. dr. sc. Jure Krišto

Prof. dr. sc. Jure Krišto

Popodnevni dio znanstvenoga skupa “Nadbiskup Stepinac i Srbi u Hrvatskoj u kontekstu II. svjetskog rata i poraća” započeo je predavanjem “Državni program vjerskih prijelaza i reakcije nadbiskupa Stepinca i drugih katoličkih predstavnika” koje je održao prof. dr. Jure Krišto s Hrvatskog instituta za povijest i Hrvatskoga katoličkog sveučilišta.
Zakonska osnova za mogućnost promjene vjere u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bila je Zakonska odredba o prijelazu s jedne vjere u drugu od 3. svibnja 1941. godine, koja ima samo dva članka: prvi da se “ukidaju svi dosadašnji zakonski propisi o načinu prijelaza s jedne vjere na drugu” te drugi da je za prijelaz u drugu vjeru potrebna valjana prijava nadležnim vlastima o nakani prijelaza te ispunjenje vjerskih propisa vjerske zajednice u koju osoba želi prijeći, naglasio je predavač.
Crkva se prema državnoj politici poticanja vjerskih prijelaza odnosila kao i prema svakoj drugoj državnoj politici, tj. kao nečemu što postoji i što se provodi, uz upozorenja – nekada jasnije i glasnije, a nekada diplomatski uvijeno – da o nekim vidovima pojedine politike – politike provjeravanja – Crkva ima drukčije shvaćanje, naglasio je. Nadalje, u predavanju je jasno predstavio stajalište nadbiskupa Stepinca, Biskupske konferencije i Svete Stolice glede te državne politike. Svoje teze, predavač je potkrijepio i s nekoliko primjera, te navoda iz pisama i okružnica, posebice onih koje je upućivao nadbiskup Stepinac.

Nadalje, u predavanju je jasno predstavio stajalište nadbiskupa Stepinca, Biskupske konferencije i Svete Stolice glede te državne politike. Svoje teze, predavač je potkrijepio i s nekoliko primjera, te navoda iz pisama i okružnica, posebice onih koje je upućivao nadbiskup Stepinac.
Podsjetio je i na negodovanja ustaških vlasti protiv Stepinčevih javnih prosvjeda protiv njihove politike. U tom vidu je dr. Krišto istaknuo kako stranim diplomatima nije promaklo vidjeti da je Stepinčev glas bio najjači, najglasniji i najhrabriji u cijeloj tadašnjoj Europi.

doc. dr. sc. Mario Kevo

doc. dr. sc. Mario Kevo

“Uloga nadbiskupa Stepinca u zbrinjavanju i spašavanju srpske i židovske djece” bila je tema predavanja koje je održao doc. dr. Mario Kevo s HKS-a. On je uvodno naglasio kako se nadbiskup Stepinac nije brinuo samo za srpsku i židovsku djecu, već za svu djecu, bez obzira na njihovu nacionalnu i rasnu pripadnost s obzirom da to su bila djeca. U predavanju je dat naglasak upravo na način na koji je Stepinac pomagao djeci.
Tako je naglasio kako nakon velike ustaško-njemačke akcije na Kozari dolazi do velikog egzodusa djece. Bilo je riječ o djeci bez roditelja, odnosno čiji su roditelji poslani na prisilni rad. U tom vidu je uputio na akciju Austrijanke Diane Budisavljević i njezinih suradnika i njezinu suradnju s nadbiskupom Stepincom, odnosno Caritasom Zagrebačke nadbiskupije.
Bez samog Caritasa vjerojatno ne bi bilo ni same akcije, odnosno akcija bi bila, ali u puno manjem opsegu, ustvrdio je Kevo. Govorivši o pomoći Međunarodnog crvenog križa (MKC), dr. sc. Kevo je istaknuo da je  MKC pomoć distribuirao preko Hrvatskog crvenog križa. No, napomenuo je kako su delegacije iz MCK prvo odlazile nadbiskupu Stepincu, što je i zabilježeno. O djelovanju nadbiskupa Stepinca izvještavali su i neki inozemni diplomatski predstavnici, koji su isticali da se nadbiskup osobno izložio velikoj opasnosti zbog pomaganja pravoslavnima i Židovima, istaknuo je dr. Kevo u predavanju.

U posljednjem bloku izlaganja sudjelovali su dr. sc. Robin Harris s temom “Nadbiskup Stepinac i Srbi: istina, laži i manipulacije” te prof. dr. sc. Juraj Batelja, postulator kauze za proglašenje svetim blaženoga Alojzija Stepinca s temom “Nadbisku Stepinac: suradnja sa Srbima u spašavanju Srba”.

dr. sc. Robin Harris

dr. sc. Robin Harris

Dr. sc. Harris se na početku svog izlaganja osvrnuo na položaj katolika u prvoj Jugoslaviji, temeljem čega su odnosi između Katoličke Crkve i Vlade te države bili napeti. To se nezadovoljstvo povećalo kao posljedica neuspjeha ratifikacije konkordata sa Svetom Stolicom 1937. Stepinac osobno nije bio oduševljen konkordatom, premda ga je podupirao, jer je predstavljao vatikansku politiku.
Međutim iz okolnosti povlačenja prijedloga, a poslije snažne kampanje Srpske pravoslavne Crkve, Stepinac je izvukao zaključak da se u tadašnjem okviru Jugoslavije prema katolicima nikada neće postupati pravedno, ustvrdio je predavač. Nadalje je spomenuo kako je u nekoliko područja tadašnje Jugoslavije vladalo rivalstvo između Katoličke i Pravoslavne Crkve, a preklapalo se s pitanjem nacionalnog ili narodnog identiteta.
Nacionalisti su kao npr. ustaše vidjeli konfesionalnu pripadnost kao važan, premda drugotni čimbenik u svjetovnoj ideološkoj borbi. Stepinčev je stav oduvijek bio različit. On je znao što je potvrdilo i kanonsko pravo i vodstvo iz Rima, da je “duše moguće dobiti samo vjerovanjem, ne silom”, i da se “svako vjersko obraćenje oslanja na čin slobodne volje”.
Dr. Harris je u predavanju istaknuo da “NDH nikada nije bila katolička država, čak nije imala ni službene diplomatske odnose sa Svetom Stolicom”. U tom je vidu podsjetio kako su vlasti kao uzore građanstva nove države promatrali muslimanske, a ne katoličke Hrvate.

mons. Juraj Batelja

mons. Juraj Batelja

U završnom predavanju na znanstvenom skupu o blaženom kardinalu Stepincu mons Batelja je uvodno dao osvrt na neke predavače koji su izrazili žaljenje radi dokumenata koji nisu na raspolaganju. I u ovoj je prigodi naglasio kako je Postulatura prikupila oko 40.000 stranica dokumenata na kojima je građena Stepinčeva kauza. No, podsjetio je kako je dokumentacija zatvorena do same kanonizacije.
Uz temu predavanja istaknuo je da je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac za vrijeme Drugoga svjetskog rata spasio na tisuće srpske djece, Srba zatočenih u logorima i zatvorima te povratnika s rada u Njemačkoj. Njegov tadašnji karitativni rad obuhvaćao je i oslobađanje iz zatvora zatočenih vladika te čuvanje sakralnih objekata Srpske pravoslavne Crkve i njezine imovine.
O tome svjedoče brojni dokumenti koji potječu od samoga nadbiskupa ili od onih koji su zajedno s njime radili na spašavanju Srba. Među njima osobito mjesto zauzima Srbin dr. Marko Vidaković, hrvatski arhitekt i publicist. Njemu je bila povjerena zadaća spašavanja srpske djece koja su bila žrtve ratnih stradanja i smještena blizu različitih logora ili u njima. Njegovo djelovanje odvijalo se u suradnji s Dianom Budisavljević, suprugom poznatog Srbina, primariusa dr. Julija Budisavljevića, zatim s Hrvatskim crvenim križem i Međunarodnim crvenim križem, Savezom banaka i osiguravajućim društvima.
Potporu za svoj rad, osobito u materijalnom vidu, i dr. Vidaković i gđa Budisavljević primali su od zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca te posredstvom Caritasa Zagrebačke nadbiskupije. U tom vidu je Batelja naglasio kako humanitarni rad Diane Budisavljević ne bi mogao biti ostvariv da nije bilo nadbiskupa Stepinca.
Upravo je Caritas Zagrebačke nadbiskupije pružio pomoć progonjenima zbog rasne, klasne ili nacionalne ideologije, a velik dio te pomoći ostvario je surađujući s dvadeset i jednom karitativnom skupinom dobrovoljnih i privatnih udruga koje su organizirali i vodili dr. Marko Vidaković i Diana Budisavljević.
Dvadeset tih skupina organizacijski i funkcionalno povezivao je dr. Vidaković. Stoga je njegovo svjedočanstvo o karitativnom radu “Dječje akcije” u Zagrebu osobit prinos razotkrivanju mistifikacije srpske politike i optužaba Srpske pravoslavne Crkve izražene prividnim plaštem optužbe da nadbiskup Stepinac nije ništa učinio za spašavanje Srba u Drugome svjetskom ratu. Štoviše, da je svojim stavom i šutnjom odobravao zločine koje je nad njima činila vlast NDH. Dr. Vidaković i gđa Budisavljević jasno predočuju da se nadbiskup Stepinac svojski zauzeo za spašavanje Srba, a osvjedočen u njegovu karitativnu velikodušnost, rekao je Batelja dodajući da je dr. Vidaković ustvrdio da “hrvatskom narodu nije i ne može biti svejedno leži li njegov kardinal u katedrali kao osuđenik, kao pomilovan ili kao rehabilitiran”. Dokumenti koje je on sačuvao i koji se podudaraju sa svjedočanstvom Diane Budisavljević i dr. Milutina Radetića traže da istina o bl. Alojziju Stepincu bude objelodanjena svima kojima je stalo do istine. Stoga, rezultati istraživanja dokumentacije koju je dr. Vidaković poslao Svetom arhijerejskom sinodu SPC i uručio zagrebačkom nadbiskupu Franji Šeperu svjedoče o svetom liku bl. Alojzija Stepinca kao autentičnom svjedoku kršćanske ljubavi u Drugome svjetskom ratu, zaključio je u predavanju dr. Batelja.

Nakon izlaganja uslijedila je diskusija koja je održana pred mnogobrojnim auditorijem, a dodatna pitanja iz publike potaknula su govornike da svoja izlaganja dodatno obrazlože i svoje tvrdnje približe svim prisutnima.

Završnu raspravu moderirali su doc. dr. sc. Ivan Majnarić i doc. dr. sc. Hrvoje Kekez.

Završnu raspravu moderirali su doc. dr. sc. Ivan Majnarić i doc. dr. sc. Hrvoje Kekez.

U završnoj raspravi znanstvenog skupa “Nadbiskup Stepinac i Srbi u Hrvatskoj u kontekstu II. svjetskog rata i poraća”  sudjelovali su svi predavači. Bila je to prilika da oni sami daju osvrt na druga predavanja, odnosno dopune i pojašnjenja svojih intervenata.

Mons. Juraj Batelja u osvrtu na osporavanja Stepinca rekao je: “Bio je dušobrižnik, pastir, nije bio politički vođa, no kada se radilo o sudbini naroda, svakako da je imao utjecaj. Mogao je i učinio je ono što je kao nadbiskup mogao učiniti”. Dr. Jure Krišto upozorio je kako se o Stepincu ne može raspravljati na temelju sudskog, montiranog procesa. Imam dojam da je u Hrvatskoj posljednjih dvadeset godina došlo do konsenzusa da treba tako postupiti, da se ne trebamo osvrtati na suđenje Stepincu, rekao je te upitao srpske kolege o raspoloženju u srpskoj historiografiji, Srbiji kao društvu, je li došlo do distanciranja od komunističke vlasti, od vrijednosti koje je ta vlast pokušala nametati.

Odgovarajući na to pitanje dr. Radmila Radić rekla je kako i u Srbiji povjesničari imaju različita stajališta. Osvrnuvši se na suđenje Stepincu, rekla je kako je to bio politički proces. Istaknula je i važnost ovakvog skupa unatoč oprečnim mišljenjima, jer “dobro je što vodimo dijalog”. U raspravu se uključila i publika. Dr. Slobodan Lang ustvrdio je da nakon ratova ne možemo razmišljati kako napraviti bolje oružje, ili kako nekome više suditi. U tom je kontekstu upitao obrađuje li znanost toliko dobro, koliko obrađuje zlo.

mons. Vlado Košić

mons. Vlado Košić

Sisački biskup Vlado Košić dao je doprinos raspravi i skupu svjedočenjem dr. Šimatovića koji je bio zajedno s episkopom Dositejem kako se upravo zauzimanje nadbiskupa Stepinca njega oslobodilo. Dr. Šimatović zapisao je njegove riječi kako se “ni rođeni brat za njega ne bi tako zauzeo kao Stepinac”. Napomenuo je i kako se samo zahvaljujući odlučnom protivljenju i zauzimanju Alojzija Stepinca ima zahvaliti što nije srušena srpsko-pravoslavna crkva u Zagrebu.

Gospićko-senjski biskup Mile Bogović

Gospićko-senjski biskup Mile Bogović

Gospićko-senjski biskup Mile Bogović postavio je pitanje vezano uz zajedničku komisiju, kao i postoji li u Srbiji sugovornika u pitanjima koja su dotaknuta na skupu. Dr. Radmila Radić istaknula je kako u Srbiji ima više povjesničara koji se bave tom problematikom, te je izrazila žaljenje što na skup nije pozvano njih više. No, pojasnila je kako ona i dr. Milan Koljanin na ovome skupu nisu predstavnici Srpske pravoslavne Crkve, već povjesničari. Nadovezujući se na dijalog sa srpskim kolegama, dr. Miroslav Akmadža istaknuo je kako razgovor itekako dobro postoji. U tom je vidu rekao kako mnoge knjige ne bi mogao napisati bez te suradnje. “Važno je razmjenjivati informacije, jer one o Stepincu i Katoličkoj Crkvi nisu samo u Zagrebu, niti su samo u Beogradu. Stoga je potrebna suradnja i razgovor”, rekao je.

U raspravi se dotaknulo i pitanje autentičnosti navodnoga pisma koje je Draža Mihajlović na kraju rata uputio nadbiskupu Stepincu, s pozivom na zajedničko suprotstavljanje komunizmu. Više predavača izrazilo je sumnju u autentičnost pisma, do čega su istraživanjem došli i srpski povjesničari koji se bave tom problematikom.

Na kraju je vojni biskup Juraj Jezerinac, referirajući se na dio izlaganja dr. Koljanina o “nestanku srpskog naroda u Hrvatskoj”, rekao kako je bio u Petrinji nakon Oluje, kada je odlazila kolona ljudi. Tom prigodom ga je jedan engleski časnik pitao je li mu žao tih ljudi, na što je biskup Jezerinac potvrdno odgovorio. Netko im je postavio pitanje zašto odlaze, a netko je odgovorio: “Nemojte nas pitati, pitajte Miloševića”.

Na kraju rasprave okupljenima se kratko obratio rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta prof. dr. Željko Tanjić, te je izrekao zahvalu slušateljstvu. Zahvaljujući predavačima, posebnu je zahvalu uputio dr. Esther Gitman iz SAD-a, dr. Robinu Harrisu iz Velike Britanije, povjesničarima iz Srbije dr. Radmili Radić i dr. Milanu Koljaninu. Izrazio je nadu da će taj znanstveni skup pomoći traženju istine. “Možda je ovo samo početak. Volio bih da Odjel za povijest Hrvatskoga katoličkog sveučilišta nastavi s ovakvim susretima. Mi smo osnovali Centar za suočavanje s totalitarizmom i totalitarnom prošlošću. Potrebno je još mnogo toga od projekata, pa do sredstava koji će omogućiti da taj Centar počne živjeti, te da jedan od projekata bude i susret i razgovor hrvatskih i srpskih povjesničara o točno određenim temama, od kojih bi prva tema mogla biti upravo Alojzije Stepinac”, rekao je rektor Tanjić.

"Nadbiskup Stepinac i Srbi u Hrvatskoj u kontekstu Drugoga svjetskog rata i poraća"

“Nadbiskup Stepinac i Srbi u Hrvatskoj u kontekstu Drugoga svjetskog rata i poraća”

 

Tekst: HKS/IKA

Fotografije: Luka Smuk za HKS

Ostale objave

Najave događanja