Select Page

U Viktoriji Niansi našao je misionar jedne večeri pred crkvom maloga zaplakanoga crnca od šest godina koji je već išao u školu. Kad ga je misionar upitao zašto plače, dječak je odgovorio: “Zar nisi vidio kako on trpi?” “O kome ti govoriš, tko trpi!?” Malecki reče: “O našem Isusu pribitom na križu!” Mališan je u crkvi promatrao Isusa na križu i zbog toga je proplakalo njegovo srce. Misionar ga je pohvalio. A dječak tada reče: “Oče, dopusti da Isus utješi mene sirotu i da mi se nasmiješi kad ga primim u svetoj Pričesti. Dopustite mi pristupiti sv. Pričesti!” Svećenik mu je dopustio…

U listopadu 1860. godine jedne pariške novine donijele su jedan članak u kojem opisuju nekoliko katoličkih mladića koji su radosno položili svečane zavjete: čistoće, siromaštva i poslušnosti i odrekli se zauvijek svijeta i svjetskih uživanja i posvetili se isključivo Kristu i njegovoj službi. Ti mladići su bili budući katolički misionari. Jedan od njih bio je i Damjan De Veuster, seljački sin Flandrije.

Njegova ljubav prema neumrlim dušama dovela ga je na osamljeni otok Molokaj, u središte Tihoga Oceana, među gubavce. Na taj otok američka vlada slala je sve gubavce da tamo umru. 16 punih godina sve do svoje smrti ostao je otac Damjan tješeći i pomažući svim dušama. I sam je obolio od gube.

Kad mu je vlada iz Honelulu ponudila guvernerstvo (upravu) nad Malokajem i godišnju plaću od 10.000 dolara, Damjan je odgovorio vladi: “Nudite mi 10.000 $ za moj rad na Molokaju. Primite na znanje da za taj novac ne bih ostao ni pet minuta. Jedino Bog i spasenje duša me drže!”

Kad bismo svaki dan izmolili po jedan Očenaš, mjesečno jednu svetu Misu slavili i svetu Pričest ponizno primili za misije, Isus bi nas za to vrlo nagradio. Onda bismo mogli jednom s Kristom reći: “Ja sam te proslavio na zemlji… djelo sam izvršio, koje si mi dao, da učinim. Sad ti, Oče, proslavi mene… u ruke tvoje predajem duh svoj!”

Cijeli tekst fra Petra Ljubičića pročitajte na linku.

Izvor: www.dnevno.hr