Select Page

Pepelnica

Korizmu svake godine iznova započinjemo liturgijskim slavljem u kojem glavu posipamo pepelom u znak pokore i obraćenja. Snažan govor liturgije nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Sliku obreda pepeljenja pohranjujemo duboko u svoju nutrinu. Ono je izričaj vjere i nade. Vjerujemo da je Bog po svome Sinu milosrdan i nadamo se da ćemo po njegovom milosrđu i našem obraćenju zadobiti spasenje. Pepeo je znak poziva na obraćenje i naše predanosti tome hodu unatoč toga što često u vlastitoj svakodnevici zaboravljamo na Boga.

Korizma nas poziva kako da ga se sjetimo, kako da ga vratimo u središte vlastitog života. A današnje nam evanđelje otkriva put spomena Boga i njegovog stavljanja u središte.

Isus se svojim učenicima obraća snažnim „ti“. Taj ih „ti“ izdvaja iz mase, čini prepoznatljivim. No, on ih i čini različitima od drugih. Postati „ti“ u Isusovim očima, biti njegov učenik, stajati njemu nasuprot u neraskidivoj povezanosti ljubavi vezano je uz odnos s Ocem. Iz toga odnosa ne samo Isusova, nego i naša egzistencija dobiva smisao. U tome je i novost koju je Isus donio. Matej nam svjedoči kako on nije došao ukinuti Zakon, nego ga usavršiti, dati mu novo značenje. A ono se sastoji u novom i drugačijem odnosu s Ocem. Brizi oko toga hoće li nas zbog našega djelovanja ljudi hvaliti, brizi oko toga hoće li nas vidjeti kako molimo ili postimo Isus pretpostavlja skrovitost odnosa s Ocem. Isus nije protiv davanja milostinje, nije protiv javne molitve, nije protiv posta. Ta sve je i sam činio. Ali, Isus želi da njegovi učenici pročiste motive i namjere. Želi da sve vide drugačijim očima. Da sve vide iz „tajnog“ odnosa s Ocem. Ne radi se o nikakvom bijegu, o nikakvom preziranju ili odbacivanju javnog. Isus samo jasno kaže da odnos s Ocem ne podliježe logici javnosti, ne može se manipulirati i iskorištavati u nikakve svrhe. On je tako poseban da ga se ne može predstavljati i o njemu govoriti kao o bilo kojem odnosu. Tajnovitost je oznaka za posebnost, izuzetnost. Tajnovitost je znakovita i važna upravo danas kada se sve želi obasjati svjetlom reflektora, kada svi žele iznijeti svoju nutrinu pred kamerama i kada misle da će tako naći mir i ispuniti svoju nutrinu. Pred kamerama se plače, a u odnosima ne znamo kako pokazati prave emocije. Javnost koja se ne oblikuje u skrovitosti odnosa s Ocem, izopačena je javnost, izopačena je duhovnost, izopačena je liturgija, izopačena je društvenost i socijalnost. Takva javnost svrha je samoj sebi. Takva crkvenost svrha je samoj sebi. Takva pobožnost svrha je samoj sebi.

Postati „ti“ u Isusovim očima traži razlikovanje duhova. Traži sposobnost odricanja od zahtjeva trenutka, pomodarstva, uklopljenosti u masu. I na duhovnom putu sposobnost odricanja od stalnog pljeskanja i traženja istomišljenika. Postati „ti“, postati učenik znači razumjeti da se bitno ne temelji na „tajnovitom“, ničim prispodobivom odnosu s Ocem.

Korizmeni hod prema slavlju Vazma hod je oblikovanja jednog „ti“ koji zna gdje su mu korijeni. Koji zna iz čega i u svijetlu čega tumači i na čemu gradi svoje odnose s drugima, svoju duhovnost i svoje odricanje. Samo iz osobnog odnosa s Ocem oblikuje se pravo svjedočanstvo. Ono je javno. I tada ne traži da bude viđeno, nagrađeno, slavljeno. Jer slava pripada jedino Bogu.

Zato pepeo na našem čelu. Da bi nam pomogao da shvatimo kako skroviti odnos oblikuje kršćansko djelovanje koje se ne pretvara u jalovi aktivizam i čežnju za pohvalom. Obratimo se i vjerujmo Evanđelju!

Rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta
prof. dr. sc. Željko Tanjić