Select Page

Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački
Uvod i homilija u euharistijskome slavlju prigodom početka XI. akademske godine (2020./2021.)
na Hrvatskome katoličkom sveučilištu

Crkva sv. Antuna Padovanskoga, Zagreb-Sveti Duh
1. listopada 2020. 

 

Dragi sveučilištarci, subraćo svećenici, redovnici i redovnice, braćo i sestre, nalazimo se na pragu na kojemu se miješaju sjećanja i nadanja, na granici na kojoj treperi iščekivanje i započinje spomen; gdje se dodiruje nesigurnost prvih koraka i gdje postoje oslonci puni pouzdanja… Zato nisam ravnodušan na početku akademske godine, svjestan da smo jedni drugima gosti i domaćini, ranjivi i zaštićeni istodobno, dijeleći isto otajstvo.

Pred Gospodina donosimo svakoga i svaku od vas i sve službe kojima svoje živote posvećuju konkretni ljudi, počevši od subrata, veleučenoga gospodina Rektora, profesora dr. Željka Tanjića, prorektora i pročelnika studija, da bi svi: i studenti i nastavnici i djelatnici bili jedno, oduševljeno srce.

Pozvani smo Božjim pozivom činiti velika djela, dopustiti mu da se po nama očituje u svojoj veličini i ljepoti ljubavi. Taj veliki poziv ostvaruje se „malenim putem“, poniznošću koju danas molimo osobito po zagovoru svete Terezije od Djeteta Isusa.

U vremenu obilježenom raznim udaljenostima priznajmo grijehe kojima smo se udaljili od Gospodina i bližnjih, pokajmo se i molimo oproštenje i Božju blizinu ljubavi.

Homilija

Liturgijska čitanja: Job 19, 21-27; Ps 27, 7-9abc.13-14; Lk 10, 1-12

  1. Započinjem navodom svete Male Terezije koji se tiče Isusovih riječi koje smo upravo čuli. Ona piše:

„Kakvog li otajstva! Nije li Isus svemoćan? Nisu li sva stvorenja od onoga koji ih je stvorio? Zašto, dakle, Isus kaže: Molite Gospodara žetve da pošalje radnike? Zašto? Jedini je razlog u tome što Isus za nas ima toliko neshvatljivu ljubav da nas želi učiniti dionicima u svome djelu spasenja duša! Ništa ne želi učiniti bez nas.“

Draga sveučilišna zajednico, draga vjernička obitelji!

Početcima pripadaju raznovrsne intonacije, usredotočenost, uzimanje zaleta i daha, traženje putova, zauzimanje mjesta i – neizbježno – poticaji. Poticaji i savjeti dio su početaka.

Premda, vjerujem, imate dovoljno motivacije, o čemu govori i ovo naše zajedništvo, te da vas nije potrebno ni posebno poticati, u brizi za bližnje poticaji su izražaji ljubavi. Zato mi se čini itekako prikladnim da ih danas slušate i prihvaćate s tim osjećajima i raspoloženjem.

I drago mi je da u ovome slavlju, u kojemu se očituje duh dara i ljubavi, riječi savjeta, poticanja i ohrabrivanja ne trebam tražiti ja, nego ih je za vas, za nas izgovorio Isus. Štoviše, to nisu uobičajeni poticaji, nego navještaj Radosne vijesti, našega dioništva u nebeskome kraljevstvu.

Iz toga navještaja izdvajam tri naglaska.

  1. Prvi se tiče u crkvenome životu često navođene Isusove rečenice, primijenjene u brizi za svećenička i redovnička zvanja te ostale službe u zajednicama vjernika: „Žetva je velika, ali radnika malo.

U toj rečenici, ne samo zbog toga što je zadnja riječ, težište se stavlja, očito jer ga tako čuju naše uši i naše srce, na riječ ‘malo’, radnika je malo. Još i više: mi čujemo riječ ‘premalo’; osjećamo nedostatak, nemogućnosti. Premalo je svećenika, redovnika, redovnica; premalo je katolika, istinskih vjernika, zauzetih laika; premalo studenata, djece, premalo Hrvata, premalo…

No, Isus donosi Radosnu vijest koju, nažalost, prečujemo: Žetva je velika. Velika, neizmjerna. Ne bismo nipošto od Radosne vijesti o velikoj žetvi smjeli napraviti žalosnu vijest o premalo radnika. Isus nam daruje svoj pogled, čistoću oka koje vidi bogatstvo žetve i berbe. Tamo gdje mi vidimo prijetnju nepreglednih prostora nedostataka, pada brojnosti i pustoš, on vidi mogućnosti i plodove. Odlučujuć je taj obrat. Tamo gdje su ljudi očekivali čupanje i uništavanje korova, on donosi dozrijevanje; tamo gdje prokazivalo udaljavanje Boga od čovjeka, on je postao čovjekom; tamo gdje mi osjećamo potrebu govoriti o udaljenosti ljudi od vjere, od Boga, Isus nas šalje govoriti: Približilo se kraljevstvo Božje.

U evanđeoskim prispodobama izmjenjuju se prizori o radu, podnošenju žege, obrađivanju polja, sjetvi i žetvi s raznim nijansama. Zato je dragocjeno na početku nove akademske godine vidjeti zrnje i plodove koje treba ubrati, na poljima kojima je prošao Sijač, a Sijač je naš Gospodin. Mi smo pozvani biti suradnici rasta i – ma koliko nas malo bilo – sudionici radosti žetve i berbe. Ona konačna pripada Gospodinu, ne nama.

  1. Braćo i sestre, On nas šalje na put izgrađivanja kraljevstva, njegova rasta, snagom istoga Duha kojim su polja zasijana. Kako nas šalje, učenike nekada i nas danas?

Isus najprije naznačuje da ne idu sami, nego „dva po dva“, da imaju oslonac, razgovor, prijatelja; da žive blizinu te jedan drugomu budu utjeha i prisutnost onoga ognja kojim im je Gospodin zapalio srce, a kojemu trajno prijeti hladnoća. Šalje ih tako, jer: gdje su dvojica ili trojica u njegovo ime, tamo je i On.

Šalje ih dva po dva, bez stvari i sredstava. To je djelomično ponavljanje onoga što je rekao u prethodnome poglavlju govori, kada šalje dvanaestoricu apostola.

Kaže im da ne uzimaju ništa na put, „ni štapa, ni torbe, ni kruha, ni srebra! I da niste imali više od dvije haljine!“ (Lk 9, 3) Kada netko gleda svećenike, osobito nas biskupe, kada se gleda naše liturgijsko slavlje, čini se da sve proturječi toj Isusovoj uputi: i štap i odjeća i vrijedni predmeti.

Ipak, ovdje je važno ne previdjeti razliku između slavlja i navjestiteljskoga hoda; slavlja, za koje u prispodobama Isus traži svečano, najljepše ruho, doličnost pripreme, i hoda, u kojemu sve treba odražavati slobodu, nenavezanost i nesebičnost.

Iza svake spomenute riječi o toj kršćanskoj slobodi u našoj se suvremenosti može pojaviti pitanje: Zar je moguće tako živjeti i raditi? Ili tihi prijekor: Isuse, pa to nije životno, niti je ostvarivo. I na ovome je mjestu važno ne prečuti Radosnu vijest. U tome se poslanju osjeća lakoća, neopterećenost, odvažnost, svježina, oduševljenje

Osim toga, šalje nas kao ovce među vukove koji će, osim svoje grabežljivosti, nastupiti i brojniji, ali neće uništiti život niti prevladati.

  1. Ne trebaju nositi ništa, a ipak, nešto trebaju donijeti. Učenici ljudima donose Boga koji dolazi ususret; oni donose mir koji zrači istinom. Taj istinski mir ima moć dokidati razdjelnice, tražiti i davati oproštenje, obnavljati povjerenje, prihvaćati i slušati.

Braćo i sestre, naše Sveučilište odražava taj mir u geslu: Lux vera – Svjetlo istinsko. U njemu je objava Božje riječi, u njemu je snaga života, u njemu je dar vječnosti po Utjelovljenju i Uskrsnuću.

Čuli smo Joba koji u vapaju govori: „Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati. A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga.“ Od te Jobove rečenice do Isusovoga ohrabrenja: Ja sam uskrsnuće i život struji istina Objave o tjelesnome u suglasju s duhovnim. Onaj koji nas je pozvao u život na zemlji želi da zauvijek budemo s Njime, živi u Njemu.

Usmjerenost prema životu onkraj smrti ne odvaja nas od odgovornosti prema zemaljskomu. Upravo suprotno, jer daje smisao našim izborima, odlukama, nastojanjima.

Danas svjedočiti tu kršćansku istinu koja povezuje Stvaranje, Utjelovljenje i Uskrsnuće, nije nipošto lako, bilo u akademskome životu, bilo u drugim ozračjima hrvatskoga društva. Ponekad se traži odvažno svjedočanstvo koje sadrži i spremnost na progonstvo, obescjenjivanja i razna zlostavljanja.

Kršćani su i u starini i danas diljem svijeta progonjeni i mučeni in odium fidei, iz mržnje prema vjeri. No, svaki takav postupak sadrži i mržnju prema istini. Danas pak izgleda da kršćanke i kršćani sve više moraju biti spremni na progonstvo in odium sensus (humani)iz mržnje prema smislu (ljudskosti), odnosno – pučki rečeno – iz mržnje prema zdravomu razumu.

Čak i ta hrvatska riječ ‘smisao’ govori o povezanosti misli, o cjelini koja danas nedostaje, koja je razmrvljena do te mjere da nije u stanju biti ni uporište ni smjerokaz. Kada je istina prognana i kada ju se ne traži, nestaje smisao. Tamo pak gdje njega nema, nestaje duha i života.

  1. Dragi Kristovi prijatelji, naveo sam tri naglaska koja mi se čine dobrim poticajem u molitvi za darove Duha na jednome početku: ljepota žetve, snaga slobode i mir u istini. Možda ih se sjetite u spomenu na ovu – izvanjski gledano – neobičnu godinu. Nikada nas nema premalo, ako se radujemo žetvi; nismo preslabi, ako smo slobodni; nećemo biti tjeskobni, ako slijedimo istinu.

Ako postoji smisao, tada se povećava i brojnost ljudi i sredstava. Nipošto obratno. Sveučilišta u Hrvatskoj pozvana su biti nositelji, njegovatelji i promicatelji smisla. To osobito vrijedi za ovo naše Sveučilište, u kojemu smo svi pozvani biti žeteoci dobra, ljepote i istine.

I na kraju još jedan navod riječi svete Terezije, punih djetinje nježnosti i iskrene pobožnosti, u kojima se susreću spomenuta tri naglaska: Najprije pita: „Nije li sam Isus zacrtao naš put? Ne prosvjetljuje li nas on i objavljuje našim dušama?“, a zatim nastavlja: „ Sve nas vodi k njemu. Cvijeće koje raste uz put ne zavodi naša srca. Divimo mu se, sviđa nam se, jer govori o Isusu, o njegovoj snazi, o njegovoj ljubavi, ali naša srca ostaju slobodna.“

Amen.