Select Page

CARAVAGGIO, MICHELANGELO MERISI da, Nevjerni Toma, Potsdam, Stiftung Schlösser und Gärten Potsdam-Sanssouci

Vazmeno vrijeme ispunjeno je svjedočanstvima o potpunom životnom obratu onih koji su susreli Uskrslog Gospodina. Taj životni obrat izbija toliko snažno da nam se čini neshvatljivim. Kukavički raspoloženi učenici koji su se razbježali na sve strane i ostavili učitelja samoga u njegovoj muci, puni straha i zatvoreni pred Židovima nakon njegove smrti postaju kroz susret s Uskrslim neprepoznatljivi. Svetopisamska čitanja vazmenih nedjelja pružaju nam uvidu u stvarnost novonastale zajednicu Crkve koja se prikazuje gotovo idealistički i u potpunoj suprotnosti s onim što je bilo prije Uskrsa: učenici su bili jednog srca i jedne duše, velikom su silom davali svjedočanstvo o uskrsnuću i međusobno dijelili dobra kako nitko ne bi oskudijevao. Susret s Uskrslim i svjedočanstvo apostola o tome susretu omogućili su u zajednici i pojedincima rađanje vjere koja pobjeđuje svijet. Sve nestaje: strah, neodlučnost, kukavičluk. Oblikovani su novi ljudi preobraženi vjerom. Vjera u Uskrslog ne ostavlja prostora ničemu što bi remetilo ovu preobrazbu Duha u snagu koja preobražava svijet.

Nama se čini da je takva vjera nadljudski napor koji, premda temeljen na živome svjedočanstvu apostola i Pisma, nije moguć svakome čovjeku. To nas pomalo plaši. I mi bismo htjeli vjerovati poput prvih učenika, poput prve zajednice. I mi bismo htjeli da je naša vjera ona koja preobražava svijet, da je sposobna mijenjati ne samo našu, nego i stvarnost svijeta onako kako je vođena vjerom u Uskrsloga činila prva Crkva i kako su vođeni tom vjerom činili mnogi u kasnijim pokoljenjima, a čine i danas.

Današnji nam, dobro znani, odlomak Ivanovog evanđelja koji govori o «nevjernom» Tomi pokazuje da vjera u Uskrslog nije nadljudski napor, nije nešto što bi trebalo ili jest privilegija samo posebno nadarenih. Ona se ne temelji na sposobnostima vlastitog duha i uma nego na otvorenosti i povjerenju u Duh Uskrsloga koji donosi mir i radost.

Ona nije ni slijepa. I u trenutcima najvećega zanosa i oduševljenja, kada se čini da sve drugo nestaje, Ivan nam želi posvjedočiti da vjera u Uskrslog nije ideologija koja traži jednoumlje i nije jednostavan emocionalni stav koji odiše neupitnošću. Vjera ne isključuje pitanja, sumnju, nedoumicu, premda se mnogima čini da se vjera i sumnja isključuju. Ne isključuje je i stoga što se može početi vjerovati samo ako se sumnja da je ono što nam se nudi kao stvarnost jedino moguće i prihvatljivo. Mnogi smatraju da onaj tko vjeruje ne smije sumnjati, ne smije propitkivati i da se mora bez pridržaja prepustiti onome kome se vjeruje. Tako je Friedrich Nietzsche tvrdio da je čovjek bačen u vjeru bez razuma, kroz čudo te da mora uvijek imati u vidu kako je utemeljenje vjere i promišljanje o njenom izvoru nešto što je isključeno kao grješno. Onaj tko vjeruje ne želi razumsku, prosvjećujuću sumnju nego sljepoću i «vječiti pjev iznad valova u kojima se razum utopio». Vjera je za Nietzschea «ne htjeti znati, što je istina», «veto protiv istine».

Mi pak znamo da vjerovati u Krista ne znači biti fanatik i fundamentalist i da vjerovanje traži pristanak razuma kako bi taj čin bio ljudski i odlučujući za naš život. Isto tako znamo da vjera ne isključuje sumnju već i zbog toga što sigurnost vjere ne počiva prvenstveno na racionalnim razlozima, nego je stvarnost kojom nikada ne možemo u potpunosti raspolagati. Ona je prvenstveno plod milosti i stoga nam u dvostrukom smislu ne stoji jednostavno na raspolaganju: na vjeru se ne može prisiliti nikakvim argumentima i vjeru se ne može osigurati protiv sumnje samo kroz racionalno utemeljenje, bez obzira koliko je ono važno u životnom sučeljavanju sa sumnjom. Jer vjera je prije svega izazov koji se temelji na obećanju i nadi, poziv vjerovati tome obećanju punom nade.

Neuvjetovana sigurnost vjere želi ljude pridobiti za perspektivu nade: važno je i neophodno u svome životu predati se Bogu, znajući da vjera živi od iskustva kako ono što vidi i ono na čemu temelji vlastitu nadu može nekome izgledati drugačije.

Vjera je stoga u nekim dimenzijama «čovječnija» od samoga razuma koji ništa ne prihvaća ako nema potpuni i sigurni uvid u cilj svoje argumentacije. Razum se ponekad pokazuje nadljudskim, a vjera toliko ljudskom jer ne može imati neutralan odnos spram onoga što vjeruje. Zamislite da nemate povjerenja u prijatelje, bližnje i drage osobe i da u sve morate imati potpunu kontrolu nad životima drugih. Život bi bio nemoguć.

Susret Uskrslog i Tome svjedoči za sve te dimenzije vjere. Toma sumnja jer zna što je vidio i doživio u danima Isusove agonije. Sumnja jer se boji. Zna da je pored svjedočanstva zajednice važno i njegovo osobno iskustvo. Ne vjeruje svojim prijateljima i želi sigurnost. Nju dobiva kroz susret s Uskrslim. I on ga mora prepoznati kroz susret. Uskrsli poziva Tomu da bude vjeran, ali ne okomljuje se na njegovu sumnju. Ne udaljava se zbog toga od njega, nego se obraća samo njemu i njega poziva da vjeruje. A Toma se izručuje Uskrslome koji mu poručuje da su blaženiji oni koji ne vidješe, a vjeruju.

Da smo mi blaženiji. Uskrsli nam ne oduzima prostor životne i egzistencijalne sumnje, ali nas po svojoj Riječi u ove dane poziva da sumnju ispunimo nadom i vjerom kako je On onaj koji je sposoban učiniti potpunu preobrazbu našega života i ispuniti nas svojim mirom. Kako je on onaj koji je sposoban preobraziti sumnju i povesti nas tamo kamo to nitko drugi ne može: u pobjedu koja pobjeđuje svijet.

prof. dr. sc. Željko Tanjić

Foto: Hrvatska enciklopedija