Select Page

Cor Cordi
Srce srcu

UPOZNAJTE MIRTU, ŽRTVU “ATENSKE KUGE“

09.04.20.

 

Moja je smrt bila neizbježna. U 5. st. pr. Kr. nismo imali znanja i sredstava za borbu protiv smrtonosnih bolesti. Ali vi, ljudi iz 21. stoljeća, nemate opravdanja. Imate sva nužna sredstva i fondove kojima možete spasiti živote milijuna ljudi, milijuna djece koja će umrijeti od bolesti koje se mogu spriječiti i liječiti.

Mirta (izvorno: Myrthis) je djevojčica iz Atene u Grčkoj, koja ima 11 godina. Simpatično crvenokoso dijete, živahnog pogleda i vječnog osmjeha. Ima dosta pravilne crta lica, iako joj je gornja usna malo više izbačena naprijed, vrh brade ponešto potisnut prema unutra i malo “frflja“ dok govori. Razlog svemu tome vidljiv je u osmjehu: ima zdrave zube, ali i izrazito složeni slučaj malokluzije (poremećaja zagriza). Naime, njeni su zubi izrasli toliko izrasli, da svi nisu uspjeli stati na odgovarajuća mjesta u čeljusti. Malo je bljedunjave puti – ali crvenokosi su često takvi – a, osim toga, roditelji su joj Atenjani pa je sigurno nisu puštali da se puno igra izvan kuće. Inače se doima prilično zdravom i nema nekih vidljivih tragova neuhranjenosti ili kakve druge bolesti.

Mirta nikada neće navršiti 12-tu, jer je umrla 430. godine pr. Kr. Njeni su ostaci pronađeni 1995. godine, pri gradnji stanice podzemne željeznice na nekadašnjem groblju Kerameikos u Ateni. Pronađena je u masovnoj grobnici u kojoj je pokopano više od 150 žrtava čuvene “Atenske kuge“.

Ovakve su grobnice jako važne za znanost, jer su se Grci toga vremena sahranjivali kremiranjem, pa nema ostataka skeleta koji bi se mogli proučavati. Ovdje su zbog zaraze, velike smrtnosti i nedostatka potrebne količina drva za lomače, ljudi pokapani na brzinu, bez poštivanja uobičajenih rituala. U početku su nastojali izbjegavati takva, nepropisna, pokapanja: neki bi krali materijale za lomaču, drugi bi pak donijeli svog mrtvaca na groblje i bacili ga preko drugog leša koji je upravo spaljivan. Na kraju su preminuli samo ubacivani na hrpe u rupe iskopane na groblju i zatrpavani zemljom. Mirta je, međutim, vjerojatno ostala bez ikoga svoga koji bi joj mogao prirediti dostojan pogreb. Umrla je u velikim mukama i u vrijeme kad je smrtnost od zaraze već uzela toliko maha, da se više baš i nije obraćala pozornost na vjerske obzire i dostojanstvo pokojnika. Njeno su tijelo pokupili negdje u kući, na ulici ili u kojem hramu i jednostavno ga bacili na gomilu leševa. Ali tako su nam Mirtu barem sačuvali za znanost.

Nakon 2.425 godina ponovo se pojavila u nadzemnom svijetu. Arheolozi koji su je pronašli nisu ljudi bez osjećaja i vidjevši skelet djevojčice među gomilom leševa nadjenuli su joj ime Mirta, jedno od najčešćih ženskih imena njenog vremena. A Mirta im se veličanstveno odužila, postavši jednim od najznačajnijih antičkih arheoloških nalaza ikada. Da bi poetska pravda bila do kraja zadovoljena, upravo su ti njeni nepravilno izrasli zubi, koji su je za života obilježavali, donijeli odgovor na pitanje koje historiografe muči još od doba humanizma: koja se to bolest skriva iza zaraze nazvane Atenska kuga?

Lubanja je bila jako dobro očuvana, pa su se za nju prvi zainteresirali ortodonti koji proučavaju stomatološke probleme antičkog stanovništva. Kako im je situacija s njenim zubima bila jako zanimljiva, lubanju su snimili anatomskim skenerom vrlo visoke rezolucije i načinili preciznu 3D repliku. Znanstveni članak o rezultatima kliničkog proučavanja njenih zubi objavljen je 2008. godine (dostupan na: https://www.angle.org/doi/full/10.2319/012107-30.1). Repliku lubanje iskoristili su potom švedski stručnjaci kako bi načinili forenzičku rekonstrukciju lica. Oni koje zanimaju detalji tog postupka i metode kojima su determinirani oblik i smjer zjenica i obrva, oblik i veličina nosa i drugi detalji mogu konzultirati objavu na https://www.angle.org/doi/pdf/10.2319/012710-58.1. Time je Mirta postala prva „obična“ antička Grkinja čiji je lik rekonstruiran (do sada je to učinjeno samo s čuvenim kraljevima, makedonskim Filipom II. i frigijskim Midom).

Ali najvažnije, u njenim zubima, kao i u zubima još dva tijela iz iste grobnice, pronađeni su tragovi bakterije Salmonella enterica tiphy, što govori da je u to doba Atenom harala bolest koja se danas naziva trbušni tifus. To rješenje stvarno ima logike. U Periklovo doba u Ateni higijenski standardi baši i nisu bili na nekoj visini. Većina grčkih kuća nije imala zahod, već se nužda obavljala negdje vani, u parkovima, iza prvog grma, pored stabla … već gdje je čovjeka zateklo. Aristofan, primjerice, u jednoj svojoj komediji ismijava Perzijance zato što im je neugodno obavljati veliku nuždu u javnosti.

Ti su se uvjeti još drastično pogoršali izbijanjem Peloponeskog rata. Spartanska vojska upala je u Atiku, a Periklo je odlučio da joj se neće suprotstavljati na bojnome polju, već je cjelokupno stanovništvo Atike povukao u grad Atenu, u sigurnost moćnih bedema. Time se u već prenapučenoj Ateni višestruko povećao broj ljudi i količina stoke koju su ovi sa sobom doveli. U privatnim kućama nije bilo dovoljno mjesta za sve te nove sugrađane, pa su tisuće njih spavale unutar trjemova, po hramovima ili javnim površinama. S povećanjem broja ljudi i grla stoke, višestruko se povećala i količina njihovog izmeta te je bilo samo pitanje vremena kad će fekalije prodrijeti do pitke vode u javnim bunarima, a muhe početi raznositi bakterije… Bez korištenja antibiotika zabilježena smrtnost trbušnog tifusa je oko 12%. Antički autori procjenjuju da je u Ateni pomrlo oko trećine ukupnog stanovništva, negdje između 250.000 i 300.000 ljudi. Ta povećana smrtnost, kao i djelomična nepodudarnost sa simptomima koje opisuje Tukidid, može biti objašnjena daleko manjim higijenskim standardima, manjom otpornošću unutar populacije, ali i mogućom evolucijom bolesti, kako je vrijeme odmicalo.

Mirta, djevojčica koja je uživo vidjela Perikla, postala je i sama zagovornik velikih političkih ciljeva. Godine 2010. postala je suporter UN Millennium Developtment Goals i tom prilikom „uputila“ poruku: Moja je smrt bila neizbježna. U 5. st. pr. Kr. nismo imali znanja i sredstava za borbu protiv smrtonosnih bolesti. Ali vi, ljudi iz 21. stoljeća, nemate opravdanja. Imate sva nužna sredstva i fondove kojima možete spasiti živote milijuna ljudi, milijuna djece koja će umrijeti od bolesti koje se mogu spriječiti i liječiti.

Rekonstrukcija Mirtinog izgleda izložena je u Nacionalnom arheološkom muzeju u Ateni. Nakon što ova naša virusna pandemija prođe, nakon što se putovi ponovo otvore, svratite do Atene i posjetite je … Sada ćete ju i bolje razumjeti.

doc. dr. sc. Siniša Bilić-Dujmušić

Fotografija: Wikipedia

 

Autor:
doc. dr. sc. Siniša Bilić-Dujmušić

Odjel za povijest HKS-a

Biografija autora

Dr. sc. Siniša Bilić – Dujmušić, docent je na Odjelu za povijest Hrvatskoga katoličkog sveučilišta. Uže mu je područje znanstvenoga interesa Antička vojna povijest.