Select Page

Cor Cordi
Srce srcu

EKOPOVIJEST I PRIMJER SV. CIPRIJANA

29.04.20.

​Ovaj semestar predajem novi izborni kolegij koji se zove Ecohistory: society and the environment through time. Imam priliku sa studentima istražiti sasvim novi pristup povijesti: environmental history (skraćeno ecohistory) ili povijest okoliša stavlja u fokus prirodne sile i njihov utjecaj na razvoj čovjeka i društva. U tradicionalnoj povijesti naglasak se obično stavlja na čovjeka, njegova postignuća, ratove i dosege i načine na koje je ovladao prirodom. Ekopovijest okreće ovu perspektivu naglavačke, u njoj priroda ima glavnu riječ. Kako već više od mjesec dana trpimo posljedice pojave jednog oku nevidljivog virusa, mislim da svima postaje jasno kako čovjek nije nadišao prirodu i ne može se smatrati gospodarom Zemlje.

Iako nas je novi virus iznenadio, mnogi povijesni primjeri govore da ovakva pojava nije neobična. Dapače, u usporedbi s povijesnim kugama efekti novog virusa nisu tako grandiozni kakvim ih prikazuju naši mediji. Dvije su pogubne kuge zadesile Rimsko Carstvo i odnijele milijune života, jedna u doba Antonina (od 165. do 180.) i druga u doba svetog Ciprijana (249.-262.). Istočno carstvo pogodila je pandemija ogromnih razmjera za vladavine cara Justinijana u 6. st. Smatra se da je tzv. Crna smrt u 14. st. pogubila najmanje četvrtinu stanovništva Europe, a gripa iz 1919. godine odnijela oko 50 milijuna ljudi u cijelom svijetu. Pojava novog virusa nije neobična u kontekstu povijesnih presedana, iako to nije neka utjeha onima koji su izgubili posao ili najmilije.

Zanimljivo je kako su se mnogi u ovoj situaciji vratili prirodi. Zbog manje ekonomske aktivnosti udišemo čišći zrak nego prije. Osobno provodim puno više vremena u planini i maslinicima mog pokojnog oca. Pitam se hoće li nam ova nepogoda pružiti priliku da spoznamo svoju malu ulogu u velikom svemiru Božjeg stvorenja? Prije pojave korona virusa svijet je bio prožet sumnjom u klimatske promjene i nedovoljno se radilo na tome da naša društva postanu održivima. Na početku svoga pontifikata papa Franjo je napisao jedinstvenu encikliku (Laudato Si, na Katedri za teologiju imamo projekt koji iz nje proizlazi) u kojoj indiferentnost na ovom polju naziva moralnim zlom našeg vremena. Zemlja je naš zajednički dom i svi imamo odgovornost prema okolišu koji ostaje našem potomstvu.

I ovdje nam je povijest prijeko potrebna učiteljica. Mnoge su civilizacije propale zbog nerazumijevanja procesa klimatskih promjena i zbog prekomjernog izrabljivanja ograničenih resursa u okolišu, od stare civilizacije doline rijeke Inda do Sumerana i Egipćana. Za razliku od njih mi imamo znanost i znanje s jasnim dokazima o negativnim učincima ljudske aktivnosti na okoliš. Većina virusa koji su prešli na čovjeka u posljednjih nekoliko desetljeća upravo su posljedica ljudske invazije prirodnih staništa u gramzivoj potrazi za resursima.

No za nas kršćane najzanimljivija je povijest Rimskog Carstva. Profesor Kyle Harper nedavno je objavio knjigu koja je potresla svijet rimske povijesti. Sudbina Rima (eng. The Fate of Rome) predstavlja provokativnu tezu prema kojoj su ključni faktori u opadanju Rimskog Carstva bile upravo pandemije i klimatske promjene. Nije slučajno da se uspon mediteranskog carstva dogodio upravo u periodu povoljnih klimatskih uvjeta (blaga i topla klima uz obilje kiše), a da je počelo opadati upravo promjenom klime na hladnije i suše razdoblje u 3. st. Dok povjesničari žustro raspravljaju validnost ove radikalne teze zanimljiv je Harperov pogled na ulogu tada nove religije—kršćanstva.

Nakon Konstantinova obraćenja početkom 4. st. kršćanstvo se postupno afirmiralo kao dominantna religija. No zagovornici tradicionalne religije (tzv. pogani) nisu mirno nestali u mraku povijesti. Prigovarali su kršćanima da su upravo oni krivi za propast prastare države koja je naizgled dobro stajala te bez njih trajala tisuću godina. Kršćanski odgovor pozivao se na prirodni tijek stvari. Osim što su s pravom ukazivali na ulogu korupcije i građanskih sukoba u slabljenju države, neki crkveni oci su se koristili i zanimljivom slikom prirode.

Sveti Ciprijan, koji je sam iskusio i opisao pogubnu kugu 250. g., piše: “Svijet stari i nema više one prirodne snage koju je imao u mladosti.” Na slikovit način, sv. Ciprijan opisuje upravo klimatske promjene te zamjećuje da godišnja doba više nisu kakva su nekad bila. U antičkoj medicini vjerovalo se da se vitalne tekućine gube s godinama te da starost donosi hladnoću (slaba cirkulacija) i suhoću. Kao što je čovjek u mladosti snažniji i zdraviji, a s godinama sve više slabi, tako i sam svijet (koji se odražava u klimi) stari i postaje slabijim.

Ova lekcija svetog Ciprijana podsjetila me na moj posljednji susret s jednim prijateljem ateistom. Nedavno je preminuo Nick Allen, profesor emeritus na Odjelu za Antropologiju Sveučilišta u Oxfordu. Bio je to jako ljubazan čovjek istinske mudrosti koja je proizlazila iz dugog iskustva terenskog rada u proučavanju raznih svjetskih civilizacija. Kad sam ga posljednji put vidio u kolovozu prošle godine rekao mi je da svaka država i svako društvo imaju svoje vrijeme uspona i pada, svoje “ups and downs”. Gledajući unatrag na svoj život (imao je 80 godina) priznao je da je imao sreću provesti većinu života u doba kad je Europa bila u usponu, u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata. No već neko vrijeme počeo je uviđati da su ta vremena prošla i da je na novim generacijama podnijeti sve teži teret promjena jednog društva koje je ocvalo.

Kao što su prošle mnoge bolesti i katastrofe u povijesti, proći će i pandemija korona virusa. No nama u Europi ostaje civilizacija koja je proživjela svoje najljepše dane. Prirodan je to i sasvim razumljiv proces. Zanimljivo je da se kuga koja je pogodila carstvo u doba svetog Ciprijana pokazala ključnom za afirmaciju kršćanstva koje je nadživjelo Rimsko Carstvo. Više izvora iz tog vremena jasno nam govore kako su se kršćani pokazali boljima od drugih u brizi i pomoći za bolesne i nemoćne. Slijedeći svetog Ciprijana riskirali su vlastite živote da pomognu svima zaraženima, bez obzira tko su i odakle su. Kršćanska ljubav (caritas) pokazala se djelotvornom upravo u trenutku najveće krize što je ostavilo dubok dojam na mnoge nevjernike i skeptike. Sveti Pavao davno je napisao: “Sve je stvorenje podvrgnuto ispraznosti, ali u nadi” (Rim 8: 20). Baš kao i kršćane u doba sv. Ciprijana, jedino nada, zajedništvo i vjera u uskrslog Krista mogu nas spasiti od nepogoda vremena u kojem živimo. Jesmo li istinski svjedoci kršćanske vjere, pitanje je našeg vremena.

Dr. sc. Krešimir Vuković
Odjel za povijest HKS-a 

 

 

Autor:
dr. sc. Krešimir Vuković

Odjel za povijest HKS-a

Biografija autora

Dr. sc. Krešimir Vuković, poslijedoktorand na Odjelu za povijest Hrvatskoga katoličkog sveučilišta. Područja njegovih užih znanstvenih interesa su rimska mitologija, religije antičkog svijeta, indoeuropeistika, kulturna memorija i ekokriticizam.