Select Page

 hrvatske_bozicne_jaslice

Utjelovljenje kao put slave

Slava. Riječ koja i danas, premda joj je značenje izgubilo nekadašnji sjaj, zauzima središnje mjesto u životima osoba i društva. Zapravo, kao da ponovno doživljava svoj novi procvat. Svaki dan se susrećemo s mladim ljudima koji su željni slave. Žele postati slavni, priznati, poznati. Žele se potvrditi i izaći iz anonimnosti. Barem na trenutak biti poneseni valovima ushita, pljeska, odobravanja, pa čak i zavisti onih koji nisu uspjeli. Barem na trenutak biti na vrhu, okružen obožavateljima, ali sam na pozornici. I dok se nekoć slava stjecala na bojnom ili sportskom polju, potezom pera ili kista, pomicanjem granica ljudskih mogućnosti čak i po cijenu da trenutak dosezanja slave zapravo u sebi istovremeno nosi i osjećaj prolaznosti i svijest o ispraznosti, danas je mjerilo slave postalo materijalno bogatstvo, svakodnevno povlačenje po medijima i rezultat glasovanja. No i nekoć i danas slava je zapravo vezana uz sposobnost napuštanja prosječnosti i prolaznosti životnog usuda, u čežnji da se barem na trenutak pobijedi vrijeme. Težnja za slavom nosila je i nadahnjivala mnoge. Pokretala je svjetove, ratove; rušila i stvarala. Postati slavnim, značilo je postati besmrtnim, bez obzira na cijenu, bez obzira na druge.

Krist – Božja slava u povijesti

I Sveto pismo govori o slavi. Zapravo je to jedna od ključnih riječi i u Starom i u Novom zavjetu. Odnosi se prije svega na Boga. Njemu pripada slava. Samo njemu. On pokazuje svoju slavu kroz vlastita djela. On nas poziva da ga slavimo. Njegova se slava u Starom zavjetu očituje u njegovoj riječi koja stvara, u Savezu koji sklapa s Izraelom, u mudrosti, u prorocima. No, prije svega i u potpunosti ona se pokazuje u Isusu Kristu. On je »slava Očeva«; došao je na svijet zato da bi proslavio Oca. Isus Krist otkriva pravo značenje ove riječi koja je tako često uprljana i krivo usmjerena. Slava je vezana uz priznanje onoga koji daruje život i spasenje. Samo njemu se treba klanjati i njega slaviti. Nitko drugi ga ne može nadvisiti u slavi. Često, upravo danas kada se divimo mnogim velikim ljudima, to lako zaboravljamo. Navikli smo posebice u ove božićne dane razmišljati o Bogu utjelovljenom u malenom djetetu Isusu. Ispunjeni smo osjećajima radosti i zahvalnosti jer nam je Bog tako blizak u njemu, malen, nama izručen, lišen svake goropadnosti. Ali zaboravljamo da se upravo u tome Isusu iz Nazareta otkriva neizmjerna Božja slava, njegova veličina, njegova snaga i mudrost. Nama se čini da slavu trebamo dati moćnima ovoga svijeta, a ne Bogu koji se pokazuje u nemoći Djeteta, u zabiti Betlehema, u odbačenosti među pastirima na rubu naselja. Božja se slava razlikuje od svake druge, a razliku čini Krist. Ona se u njemu pokazuje kao poniznost, kao poslušnost, kao spremnost na nasljedovanje, na jednostavnost i ljubav za čovjeka. Pokazuje se upravo u blizini i toplini djeteta Isusa koji je utjelovljeni Logos i utjelovljena mudrost. Samo onaj tko u tome djetetu Isusu, položenu u jasle, vidi objavu Božje slave, moći će razumjeti što znači »sve činiti na veću slavu Božju« i što znači to slavu otkrivati u malenosti i neznatnosti.

Isus nam omogućuje pristup Božjoj slavi. On nam omogućuje da je doživimo, osjetimo i da njome ispunimo vlastiti život. On postaje mjerilom svake slave i to upravo po onome što je pretvoreno u njenu suprotnost: po tijelu, po povijesti, po raspadljivost. Ali ne tako da tu tjelesnost, povijesnost, raspadljivost odbacuje, proglašava nedostojnom ili da je želi zaboraviti. Ne, Krist Očevu i svoju slavu pokazuje i ostvaruje upravo kroz to i po tome. Onako kako je to istaknuo sveti Augustin: »Svojim rođenjem Riječ nam je pripravila pomast za oči. Naše bi oči, njome pomazane, trebale moći vidjeti veličanstvo Riječi usred njezine ljudske naravi. Stoga slijedi: ‘i vidjesmo slavu njegovu’. Nitko ne može vidjeti njezinu slavu ako nije izliječen poniznošću utjelovljenja. Ljudima je u oči upala prašina i oči su bile ranjene. Sada je zemlja položena kako bi ozdravljala. Tijelo te zaslijepilo, tijelo će te ozdraviti. Duša se dala odrediti tijelom jer je dala pristanak požudi tijela. Tako je oko srca postalo slijepo. Liječnik ti je pripravio lijek: jer je došao tako da je u tijelu ugasi grijehe tijela. Riječ je, dakle, postala tijelom kako bi mogao reći: ‘i vidjesmo slavu njegovu’.«

Zato je Božić vrijeme slavlja koje otkriva put Božje slave u povijesti. Riječ se nastanila među nama, postala jednim od nas i tako nam omogućila da vidimo Božju slavu i da budemo njezini dionici. U nama se nastanila Slava, puna milosti i istine. U našem vremenu, kada se čini da se Božja slava povukla i nestala pred očima svijeta i zlom s kojim se svakodnevno susrećemo, kada se čini da su na njezino mjestu stupile mrvice ljudske slave za kojom ljudi teže, a koja ih često odvede u propast, ponovno je došlo pravo vrijeme da progovorimo i da posvjedočimo da Božja slava nije napustila svijet i povijest. Ona je tu i uvijek iznova nas iznenađuje u Kristu i njegovom životu. U njemu nam pokazuje svoje pravo lice.

Kršćanin je svjedok Božje slave u svijetu. Kad svi teže za slavom, za moći i ugledom, kršćanin pronalazi još više razloga živjeti »na slavu Bogu«, raditi i truditi se s ciljem da Božja slava bude očitovana te svojom prisutnošću pobjeđuje i ozdravlja »ljudske slave« o čijim propastima i potonućima svakodnevno slušamo. Čovjek, doista, ne može pronaći trajno zadovoljstvo i mir u onomu što ga čini slavnim i uglednim, nego tek u udioništvu u Slavi koja nam je u Kristu očitovana – kao dar pobjede nad ljudskom ohološću, koja je izvor grijeha i pobune protiv Božje slave. Za udioništvo u Božjoj Slavi potrebna je radosna poniznost. Neka nas i ovo zajedništvo s Gospodinom rasvijetli da spoznamo malenost i prolaznost naše ljudske slave te nas potakne da se otvorimo Božjoj slavi koja nam je u Kristu očitovana i darovana.

Čestit vam Božić!

prof. dr. sc. Željko Tanjić
Rektor Hrvtskog katoličkog sveučilišta

Fotografija: Zvonko Franc, www.zg-nadbiskupija.hr