O sveučilišnom bratstvu

Nagovor nastavnicima za početak akademske godine 2017./2018. 

Iz Prve poslanice svetoga Pavla apostola Timoteju

Predragi!

Naučavaj i preporučuj! A tko drukčije naučava i ne prianja uza zdrave riječi, riječi Gospodina našega Isusa Krista, i nauk u skladu s pobožnošću, nadut je, puka neznalica, samo boluje od raspra i rječoborstava, od kojih nastaje zavist, svađa, pogrde, zla sumnjičenja, razračunavanja ljudi pokvarene pameti i lišenih istine, što pobožnost smatraju dobitkom. Pa i jest dobitak velik pobožnost, zadovoljna onim što ima! Ta ništa nismo donijeli na svijet te iz njega ništa ni iznijeti ne možemo! Imamo li dakle hranu i odjeću, zadovoljimo se time. Jer oni koji se hoće bogatiti, upadaju u napast, zamku i mnoge nerazumne i štetne požude što ljude strovaljuju u zatvor i propast. Zaista, korijen svih zala jest srebroljublje; njemu odani, mnogi odlutaše od vjere i sami sebe isprobadaše mukama mnogima. A ti se, Božji čovječe, toga kloni! Teži za pravednošću, pobožnošću, vjerom, ljubavlju, postojanošću, krotkošću! Bij dobar boj vjere, osvoji vječni život na koji si pozvan i radi kojega si dao ono lijepo svjedočanstvo pred mnogim svjedocima!

Nemojte se iznenaditi ako ono što ću sad govoriti nema izravnu vezu s ovim odlomkom koji smo upravo sada čuli. Jer postoji nešto na što bih posebno htio ove godine staviti naglasak, nešto što bi trebalo biti jedna od specifičnosti ovog sveučilišta. Nemojte odmah misliti na duhovnost. Riječ je o onome što možemo nazvati bratskim životom ili zajedništvom

To je možda malo čudno u jednom ovakvom akademskom krugu, jer netko može pomisliti da nas naglašavanje bratstva može voditi do banalizacije zahtjevnosti intelektualnog rada, stručnosti i ozbiljnosti koja se očekuje od ovakve ustanove.  

Što je zapravo bratstvo? Nije li to ponekad puki izraz, ili u ovom kontekstu pobožna želja bez mogućnosti ostvarenja? Po čemu bi to nas npr. očuvalo od sentimentalizma i obezvrjeđivanja znanstvenih zakonitosti? I kako se usklađuje s intektualnim životom?

Prije svega valja istaknuti da bratstvo nije neka specifičnost katoličkog ili religijskog svijeta. Ono je traženo u svjetovnim ili laicističkim društvima. Dobro nam je poznato da je geslo Francuske: Liberté – Égalité – Fraternité: Sloboda – Ravnopravnost – Bratstvo. U trećoj godini revolucionarne Republike, tj 1794. vodeća slova vlade bila su: „Jedinstvo, nepodjeljenost Republike, sloboda, ravnopravnost, bratstvo ili smrt.“ Drugim riječima vidi se do koje mjere se računalo na bratstvo. U Hrvatskoj povijesti, svima nama je jasno što znači Bratstvo i Jedinstvo. Ali ni u jednoj ni u drugoj repubici ne bismo baš rekli da je u praksi zaživjela takva želja.   

Sada ako pogledamo biblijsku perspektivu, vrlo brzo možemo ustanoviti da bratstvo nije baš neka ugodna zbilja. Nije idilično, ono je gotovo krvava drama. Započinje svoje ostvarenje kroz pažljivu želju da se mlađeg brata ubija. Naime, tko su prva braća u Bibliji? Kain i Abel, naravno. I poslije njih, druga braća su se natjecala u raznim sukobima, zavistima, pokušajima bratoubojstva: mlađi prevari starijega koji se osveti; rođenje Izaka vodi do istjerivanja Jišmaela; blizanci Ezav i Jakov se svađaju dok su još bili u majčinoj utrobi; Josipa su prodala braća i tek je pri kraju knjige Postanka iskonski duh bratoubojstva pobjeđen pomirenjem istog Josipa sa svojom braćom. I ne treba ići daleko da se ustanovimo da među braćom i sestrama svađa, viče, i ponekad do okončanja mogućnosti druženja i razgovora.

Bog je jednim pitanje pozvao čovjeka da se pronađe: Gdje si, ali i da pronađe svog brata: Gdje ti je brat? No unatoč neslaženju u davanju odgovora na to pitanje, ipak bratska veza ostaje, jer nije to ugovorna veza koju možemo raskinuti niti je neki osjećaj koji može nestati. Mogu mrziti prijatelja, i onda on prestaje biti moj prijatelj. Međutim, i kad bih mrzio brata, on ostaje moj brat. Ostaje zauvijek brat. To je veza koja ne ovisi o mojem izboru. Moja je sloboda da pristajem ili ne, da njegujem taj odnos ili da ga stavim na mirovanje, ali nemam sposobnost stvarati ili uništiti ga.

Uostalom ne bih ni imao ideju kako ga stvarati, jer brat nema ni neke karakteristike prema kojima ga mogu „naručiti“. On je zapravo ili stariji ili mlađi, može imati razne bolesti, može biti intelektualac ili zemljoradnik. Može voljeti igrati nogomet, dok ja volim npr skijanje. Može voljeti gledati turske sapunice ili super talent dok bih ja radije u miru čitao Kantovu Kritiku čistog uma. Dakle, u mnogim situacijama sa svima drugima bih radije bio nego s bratom.

Ali baš tada započinjem shvaćati. Ulaziti bratsko zajedništvo, u suštini znači ulaziti u život: kao što je život dar a ne izbor, tako je i bratstvo primljena, a ne izabrana zbilja. Uostalom, dar bratstva proizlazi iz dara života, i to života preko istih roditelja. Stoga braća jedni drugima ne kažu samo DA, nego i to kažu životu kojeg su primili. DA samom otajstvu rođenja i bivanja u svijetu.

Razmišljati o sveučilišnom prijateljstvu kao bratstvu, zapravo znači prihvatiti vezu utemeljenu na samom životu, a ne na našim izborima. I u tome se nalazi drama zajedničkog života. No, to je drama koja poziva na pomirenje, na oprost koji mijenje uvredu u žrtvu i ranu u priliku za produbljivanje odnosa unutar ovakve katoličke zajednice.

Sa svime što smo do sada čuli, jasno da nam zbilja o bratstvu izmiče kontroli.

Da bismo ovdje ozbiljnije govorili o bratstvu, trebamo imati jednog zajedničkog Oca. I budite bez brige, taj otac nije rektor Željko Tanjić. On je brat, kao ostali, možda mlađi ili stariji, ali svejedno brat. Taj otac od kojeg dolazi svako očinstvo na nebu i na zemlji (Ef 3,13-14) je Stvoritelj svih stvari. On nas je ovdje okupio. I nitko nije ovdje upao slučajno. Otac je tako htio u svojem vječnom naumu. Međutim, mi poznajemo specifično bratstvo ne toliko s obzirom naš odnos prema Bogu kao Stvoritelju koliko s obzirom na njega kao Otkupitelja svih nas. Jer je on postao čovjekom da nas spasi – radi nas ljudi i radi našeg spasenja… Stoga otkriti i njegovati bratsko zajedništvo na Katoličkom sveučilištu znači otkriti vlastitu bijedu i potrebu za spasenjem. Bratski život pretpostavlja tu radikalnost u pogledu: prepoznati sebe kao smrtnika, ali stvorenog za preobraženje, za uskrsnuće. Prepoznati sebe, a ne drugoga kao bijednika.

Ovim razmišljanjem želim vas pozvati, da uz razne zahtjeve ovakve ustanove u kojoj treba vladati intelektualni, moralni i duhovni život, da njegujemo jedni prema drugima bratsku ljubav koja se ne zadovoljava s pružanjem onim nužnim, nego – kako obično kaže rektor – treba dati više nego što je naša obveza, treba dati sebe. To je naše zajedničko poslanje.

Eto, želim vam obilje Božjeg blagoslova tijekom ove akademske godine, lucidno bratstvo, pametno srce koje će vas voditi kroz dinamiku drame i sebedarja. I hvala vam za sve što činite za dobro našeg Sveučilišta.  

vlč. Odilon Singbo
Sveučilišni kapelan

 

Ostale objave

Najave događanja